Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/crapper

Marketing

Kako preživjeti zombi apokalipsu - part II

Nakon vrlo dobre prihvaćenosti prvog dijela kratkog vodiča za preživljavanje skorašnje zombi apokalipse, temeljene naravno na vlastitim iskustvima, vrijeme je i da završimo započetu priču. Za one koji nisu čitali prvi dio, što bi bila sramota, ukratko ću rezimirati što se događalo prva tri dana. Dakle, zombiji su zavladali svijetom. I ja sam jedan od vjerojatno rijetkih, a za sada po mojim saznanjima i jedini, preživjeli. Za ovaj trenutak sam se pripremao cijeli svoj život, slijepo vjerujući da će taj dan doći, te odbijajući školovanje, posao ili bilo kakav oblik odgovornog, odraslog života. I, kako je na kraju ispalo, isplatilo se. Sada su svi ti uspješni odvjetnici, menađeri, inženjeri, očevi i majke slatke male dječice i ostali koji su nešto napravili sa svojim životom samo hrpa nemrtvog kvarnog mesa koje me želi pojesti. A ja? Ja sam Crapper - nezgodni tamanitelj zombija, lav po horoskopu, bik u podznaku. Pozorno čitajte, jer možda neki od detalja bude presudan za vaše preživljavanje. Let's get it on, bitches...

Dan četvrti

Nakon mog pomalo amaterskog izleta u šoping dan prije, navukao sam na sebe bijes svakog zombija koji drži do sebe u bližoj okolici doma svoga. Poput striptizete na motorijadi, privukao sam pozornost svega živoga, poluživog i neživog što još može hodati ili puzati. Izgleda da se sve što se moglo pojesti pojelo, a ja sam ostao zadnji, valjda kao desert.Pomahnitalo nemrtvo mnoštvo je odavno probilo dvorišna vrata i polagano ispunjavaju moje dvorište, okružujući kuću i pokušavajući probiti zidove. Glupe li skupine zombija...Provjeravam još jednom da li je sve dobro zabarikadirano, zavlačim se u kutak svoje sobe i polagano čekam napad panike koji će svakog trenutka početi. Zidovi se polagano počinju približavati, ruke se znoje, oči suze, puls je na 160. Da, to je to, službeno sam počeo paničariti. Pokušavam se primiriti konzumacijom perolakih droga, no i to se pokazuje kao još jedna amaterska greška koja me tjera na vlastoručno šamaranje. Izbezumljen posežem za starim dobrim prijateljem Jackom, i naljevam si u čašu.


Jedini prijatelj koji te nikad neće ostaviti na cjedilu...

Pa još jednu. Pa još jednu. Razgovaram sam sa sobom, raspravljam o razlozima ove svjetske pošasti. Puna čaša Jacka na iskap. Pitam se da li i na dalekom Novom Zelandu imaju ovakvih problema, pokušavam se sjetiti barem jedne pjesme Nine Badrić, odustajem od jalova posla i počinjem pjevati Ne dirajte mi ravnicu. Čaše sam pobacao i pijem iz boce. Budim se sljedeće jutro, potpuno gol, na nadstrešnici kuće. U bunilu sam i krećem se mlitavo poput mojih prijatelja u dvorištu. Oni koji su barem jednom u životu bili mamurni, znaju o čemu pričam. Pišam im po glavama, što me nakratko razveseljava.

Dan deveti

Hrane i vode imam još dovoljno, a očito je da mi ekipa koja se utaborila u dvorištu ne može ući u kuću. Zato sam nekoliko zadnjih dana proveo u proučavanju tih čudnovatih bića. Izvukao sam iz podruma stolicu na rasklapanje, godište 87', lagano tamanim domaću rakijetinu i gledam koji kurac oni dole rade. Nekoliko vrlo očitih opservacija. Zombiji smrde. Otprilike kao kad se probudite nakon cjelovečernjeg ispijanja vina od 16 kuna i Sky cole, te popušenih 3 kutije cigareta. A u sobi usput imate 3 leša. Puta 100. Prvih nekoliko dana sam svojim improviziranim kopljem uspio potamaniti par štetočina, ali to se pokazalo greškom, jer nemrtvi očigledno smrde još više kad su mrtvi nemrtvi. Nadalje, nizom znanstvenih pokusa sam ustanovio da su im njuh i sluh praktički jedina osjetila, a vid im je otprilike kao svakom nogometnom sucu u povijesti koji je ikad dosudio nešto protiv neke naše ekipe. Ova saznanja će mi poslužiti ako opet budem morao napustiti sigurnost doma svoga, što će se dogoditi kad tad. Također, kako sam već prije rekao, prilično su glupi te će se doslovno zabijati glavom u zid pokušavajući ga proći. Ali to je relativno, jer sam viđao i žive ljude koji su pokušavali slične i još banalnije stvari. Stoga mogu reći da su intelektualno negdje između školjke i ekipe koja na Youtubeu u komentarima pjesme "Polomiću čaše od kristala" Miroslava Ilića vodi svađe oko toga ko je kriv za rat, mi ili Srbi. Zombiji su vrlo spora bića u svakodnevnom bivstvovanju i klatarenju oko kuće, te im je općenito ponašanje otprilike kao kad trojici stonera daš 50 grama trave i ostaviš ih u stanu cijeli dan.


Kao što rekoh, razlike nema...

Ali kada vide hranu, auuuu, onda počinje show. Nakon što je 6. dan neka blesava mačka pokušala pretrčati dvorište, vidio sam jednu od najboljih prezentacija parkoura, gimnastike i boltovskog sprinta u životu, uistinu spektakl za gledatelje. Navijao sam za svog omiljenog zombača, pročelavog bucmastog 50-godišnjaka kojeg sam prozvao Davor Radolfi u čast svoga omiljenoga pjevača. Kako se Davor samo borio, da ste to mogli vidjeti. Trčao, preskakivao, bacao se po livadi. No na kraju, kako to obično biva u životu, najomraženiji među njima, samodopadni Slaven Bilić je pokupio glavnu nagradu. Potapšao sam Davora po glavi viseći sa nadstrešnice, da mu izrazim moralnu podršku. Kako je samo milo krenuo prema mojoj ruci, gotovo kao da ju niti ne želi pojesti.

Dan D(eseti)

Dan je počeo kao svaki drugi. Uz bogatu trpezu od pahuljica bez mlijeka, cikle iz staklenke i nekoliko gutljaja dobre vode, krenuo sam u svakodnevno opuštanje na toplom jesenskom suncu na svojoj osmatračnici. Planirao sam danas napraviti veliki znak na krovu, SMS iliti Save my soul, ali pozornost mi je odvukla činjenica da je danas ekipe u dvorištu bilo znatno manje nego prijašnjih dana. Uzeo sam dalekozor i prebacio se u stalker mode. Izgleda da se većina zombija preselila pred kuću nekih 50 metara dalje od moje. Sa zanimanjem sam promatrao što se to točno tamo događa, kad sam na prozoru primjetio siluetu, i to žensku. Srce je počelo jače tuči, uzavrela krv pojurila prema području prepona, i priznajem, malo sam slinio. Da li je moguće da nisam sam i da je preživjela ŽENA?!?! Balkonska vrata su se otvorila i kroz njih je izašla prekrasna mlada djevojka, koju sam nazvao Lara, po protagonistici istoimene hrvatske sapunice koja mi je zaokupirala srce i misli u svega nekoliko dana koliko sam ju imao prilike gledati. Sara je, ne jebem vas, bila najzgodnija žena koju sam ikad vidio. Da se održava pravi regularni Miss Universe, gdje dolaze najzgodnije žene iz cijelog svemira, ona bi osvojila prvo mjesto. Kratka plava kosa, sise optimalne veličine,taman da stanu u šake, tijelo kao da je genetski modificirano da bude savršeno.


'vaka je bila, samo još masu zgodnija! Majke mi...

Ma koga ja zavaravam, mogla je izgledati i kao Roseanne, glavno da ima rupu tamo gdje rupa mora biti. Dernjavom sam pokušao dobiti njenu pažnju, što je i uspjelo. Njeno uplašeno, plaho lice se odmah ozarilo. Viknuo sam: "Dolazim za 3 minute!", te nestao u kući. Vremena za oklop, noževe i slične gluposti nije bilo. Samo moja vjerna bejzbol palica na koju sam nekoliko dana prije nacrtao kao vatru i munje da izgleda totalno opako, i za nekoliko trenutaka sam već jurio ulicom, nokautirajući svakog zombija koji mi se ispriječio putem. Jedan za drugim su padali kao pokošeni dok sam nezaustavljivo grabio prema svojoj voljenoj. Moram nadodati da je ovo vjerojatno najgluplja stvar koju možete učiniti u zombi apokalipsi, ali ujedno i jedan od sto razloga kada je opravdano. Dok sam se primicao kući, postajalo mi je jasno da nemam smišljen plan kako ću unutra i ući. Jedini put je preko balkona, ali on je previsok da se samo jednostavno popnem. Ipak, još jednom, moje neiscrpno znanje iz video igrica i imaginacija potrebna da se riješe ovakve situacije u virtualnom svijetu mi je pomogla i ovdje. Primakao sam se balkonu, i jednog po jednog rješavao nemrtve željne moje krvi, tako da su uskoro tvorili hrpicu leševa po kojoj sam se uspio popesti do balkona. Sad će netko reći:"Čovječe, kako sereš!", ali ja kažem da je ovo moja priča i ako se želim popesti do prekrasne djevojke preko hrpe zombija, to ću i učiniti!
Lara je bila još ljepša nego što sam mogao zamisliti. U laganoj sportskoj trenirci, uskoj bijeloj majci i sa kratkom kosom svezanom u repić... Odmah sam doživio dva orgazma. Pitao sam ju da li je ugrižena. Rekla je da misli da nije. Zamolio sam ju da se skine da ju provjerim, taktika koja je za cilj imala samo jednu stvar: da bude gola. I bome, ne znam da li od straha ili činjenice da sam moguće zadnji živi muškarac na planeti, skinula se istog trena, bez pitanja. Inače bih za to trebao platiti barem 500 kuna, a eto, morao sam čekati smak svijeta da to dobijem za džaba. Manje je važno da nije bila ugrižena, a više to da su muški hormoni u meni proradili kao onog dana kad sam otkrio da je internet zapravo jedan veliki porno časopis. Počeli smo razgovarati o svemu što se događa, o našim životima prije ovoga i poslje ovoga, i svemu onom ostalom o čemu muškarac razgovara sa ženom na prvom spoju, cijelo vrijeme se pitajući da li će već večeras uspjeti umočiti ili mora čekati još 2-3 spoja. Sudbina je htjela da se meni sreća osmjehne već prvi dan. Pokušavao sam se suzdržati, da taj prekrasni trenutak koji dijelimo traje što duže, ali duže od dvije minute jednostavno nije išlo. Utonuo sam u san, ovaj puta s malo više optimizma.

Dan jedanaesti

Probudio nas je zvuk zombija u hodniku. Probili su ulazna vrta kuće, te nezaustavljivo nahrupili unutra. Brže bolje smo skupili stvari dok su oni probijali zadnje, loše sklepane barijere. Plan je bio više nego jednostavan: kroz balkon na dvorište i trkom što nas brže noge nose. Ona je skočila prva, ja za njom. Odmah je cijela horda krenula za nama. Lara se spotaknula, te zaostala. Okrenuo sam se i vidio ju kako se diže i pokušava nastaviti dalje. Njezine sise su se tako prekrasno klatarile u slow motionu, da je bila prava šteta kada ju je netko pokupio sa strane. Mahala je rukama prema meni, pokušavajući valjda dati do znanja da joj treba moja pomoć. Tek tada sam primjetio da je zombi koji ju je srušio moj prijatelj Davor Radolfi. Moram priznati da sam bio ponosan na njega, bravo Davore, i ti i ja smo uspjeli uloviti djevojku. Slegnuo sam ramenima prema mojoj prekrasnoj Lari, onoj s kojom sam trebao ponovno napučiti ovu našu Zemlju i umrijeti u dubokoj starosti. Jebiga, nekome se ispriječi daljina, nekome posao, a nama očigledno Davor, koji je već dobrano objedovao. Izraz lica joj je odavao da ne može vjerovati da sam ju ostavio, ali valjda i sama zna da se u filmovima upravo tako najčešće pogiba: kad pokušavaš spasiti nekoga kome spasa nema. Sorry Lara, svašta jesam ali Bruce Willis nisam. A uostalom, netko mora nastaviti lutati svijetom u potrazi za preživjelim mladim damama kojima treba pomoć. Barem na jedan dan. Moja vjerna bejzbol palica i ja smo krenuli dalje, po pustim ulicama nekada prekrasnog grada,ne osvrčući se niti jednom. Moja misija je od toga dana bila samo jedna: to fight some zombie dicks and fuck some beautiful chicks...


Vesele se mojoj palici. Bejzbol palici...


Post je objavljen 05.10.2011. u 18:52 sati.