Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/brianna

Marketing

Mjesec ružičaste vrpce

Jeste li znali da je listopad međunarodni mjesec borbe protiv raka dojke?
Njegovo su obilježavanje pokrenule svjetske organizacije za borbu protiv te bolesti kako bi se skrenula pažnja na veliku važnost prevencije i učinkovitosti liječenja kod ranog otkrivanja.




Svjetska zdravstvena organizacija iznijela je šokantnu brojku od 1,2 milijuna slučajeva raka dojke godišnje. U Hrvatskoj se više od 2300 žena bori protiv te zloćudne bolesti.
Rak dojke je i najčešći oblik malignih oboljenja kod ženskog roda. A čak 50% njih razvije metastaze koje su u teoriji neizlječive.
Najveći rizik snose žene koje su dobile menstruaciju prije dvanaeste godine, nisu zatrudnile ili su rodile poslije tridesete godine, žene koje su ušle u menopauzu prije pedesete te one koje u obitelji imaju nekog oboljelog od te bolesti. Iako su oboljenju najviše podložne žene između 55-te i 70-te godine, nažalost, nije rijetkost da i djevojke od 19, 20 godina vode bitku sa rakom dojke.


Ovo su samo neki podaci o ovoj teškoj bolesti. Moram priznati da se nikada ranije nisam previše zamarala mislima o tome. Pročitala bih katkad poneku informaciju, saznala preko žutila tko je u svijetu slavnih obolio od raka dojke i to je bilo sve.
A onda se početkom godine dogodio preokret. Taj se demon ušetao u moju obitelj. I odlučio se nastaniti. Kako je došao iznenada nisam stigla ni shvatiti šta se događa. Operacijski zahvat desio se ubrzo nakon otkrića. Rezultat: odstranjena cijela dojka i limfni čvorovi u ruci.
Svatko se nosio sa tim na svoj način. Najveći je teret u kući pao na mene. Jer nakon operacije zabranjeni su bilo kakvi poslovi godinu dana. Vatra, voda, dizanje rukom, sve je to postalo zabranjeno voće. Kao da nije dovoljna patnja do kraja života živjeti sa tom prazninom na tijelu...
A onda je uslijedio ciklus kemoterapija. Nakon svega viđenog, tu patnju zaista ne želim nikome. Probuditi se usred noći i slušati kako netko dušu ispušta grleći školjku...Kosa je počela opadati pa ju se, smanjujući agoniju, samovoljno ošišalo. Šeširi i kape postali su najpoželjniji modni dodaci. Uskoro na red dolazi zračenje, 25 dodatnih dana agonije i iščekivanja rezultata nakon toga. Hoće li se demon vratiti? Hoće li svojom malenkošću povećat onaj postotak metastaza? Hoće li rana ikad zacijeliti? I ne mislim samo na onu fizičke naravi.
Teška su to pitanja, zasad im nema odgovora. Možda i ne treba da ih se iščekuje...možda nam se neće svidjeti...
Nedavno mi se javila prijateljica, zabrinuta, uspaničena...i njena se mama bori sa demonom. Srećom, nalazi su poslije operacije bili u redu. No, sa demonima se nikada ne zna, nikada ne spavaju, vrebaju danima, godinama, čekajući priliku da opet napadnu...
I meni će godinama uznemirivati snove, zaokupljati misli strahom...jer sada sam u rizičnoj skupini...hoćemo li ga zajedno uspjeti poraziti?
Samo će vrijeme pokazati. Ostane li ga dovoljno, na kraju svega...
Hoćete li mu vi dopustiti da vas opsjedne, ukrade vam život?
Ovisi samo o vama, vašoj brizi i upornosti u potrazi za njim.
Samo nekoliko minuta mjesečno potrebno vam je za samokontrolu, samo jedna uputnica za ultrazvuk i samo malo volje za mamografiju...
Ne dopustite da i vi jednoga dana postanete onaj u čiju će se čast nositi ružičasta vrpca...


Post je objavljen 04.10.2011. u 19:02 sati.