Polako, a opet najbrže što sam mogao, otvorih oči. Oblizao sam suhe, ispucale usne. Bio sam tako žedan.
Isprepletene grane, pahulje koje nježno silaze s visina, tamno nebo. Uto shvatih da me malena pahulja danas neće dotaknuti jer to sve gledam kroz neku vrstu krovnog prozora.
Odjednom postanem svjestan topline koja mi pruži mogućnost bijega u blagdanske običaje godina prije ove. Prisjetio sam se kamina koji grije toliko jako da sam se uvijek bojao da ćemo biti jedina kuća u selu koja neće imati snježno dvorište za Božić. Odmah do kamina je, svake godine, još otkad pamtim svoje ime, bilo božićno drvce i uvijek bi bilo ukrašeno istim načinom. Nisam mislio pritom na kuglice, lampice, lance i lamete, koje smo svake godine mijenjali, ne znam iz kojeg razloga. Mislio sam pritom na tatino paradiranje s ukrasima koje bi postavljao točno na ono mjesto gdje bih mu ja, razmaženi sin jedinac s vrućom čokoladom u rukama, rekao gledajući ga poduzetnim pogledom. Majka bi se svako malo pojavila nudeći nas s nekom novom kremom ili pudingom koje želi da kušamo s onom starom bijelom pregačom koja bi svoju svrhu ispunjavala samo na današnji dan.
Razbudio sam se iz te prekrasne nostalgije čim sam postao svjestan nečijeg hrkanja kraj sebe.
Podigao sam glavu i pogledao unaokolo. Gdje god da smo se nalazili, a sudeći po krovnom prozoru, nismo otišli iz šume, poprilično dobro smo se snašli. Prostorija je bila poprilično prostrana za šumske okolnosti. Lijevo od mojeg kreveta bio je Chadov i malac je dobro hrkao u njemu, a između naša dva kreveta je bilo ognjište koje nikako nije izgledalo opasno, usprkos svim jezičcima koji su naizgled odavno trebali spaliti lijevu stranu mog kreveta. Bila je to ona vatra koja grije, ali ne može paliti stvari. Idealna za kampiranja ili prostorije bez kamina...u ovom slučaju- oboje?!
U podnožju mog kreveta je vodoravno bio postavljen još jedan krevet, no pokrivači su bili netaknuti. Damianu spavanje očito nije padalo na pamet. Sigurno je vani.
Odmaknuo sam pokrivač sa sebe i pritom je krevet malo zaškripao. Chad se promeškoljio na krevetu, no nisam ga probudio.
Skrenem pogled na noge i po prvi put otkad sam se probudio postanem svjestan stanja u kakvom sam ih ostavio kad sam pao u nesvijest. Ona osakaćena noga je na slabašnom svjetlu vatre djelovala normalno kao i prije. Bez ijedne male ranice, bez ijednog ožiljka.
- K-kako?- promrmljah opipavajući list.
Pokušam ustati i na tren sam mislio da ću završiti na podu na sve četiri, no zapravo je sve bilo kao i prije. Nasmiješim se sam sebi i nekoliko puta bosom nogom potapšam pod. Pogledao sam u podnožje kreveta i ugledao svoj štapić i vrč vode. Potegnuo sam nekoliko velikih gutljaja iz vrča i pokupio štapić.
- Lumos.- prošaptao sam i odmah je iz štapića suknuo mlaz svjetlosti. Osvijetlio sam po prostoriji i ugledao vrata s malenim prozorčićem u karo obliku u visini glave.
Pogledao sam kroz prozorčić i ugledao Damiana kako pred vratima sjedi u turskom sjedu. Djelovao je tako smireno i ozbiljno da je to bilo smiješno. Otkad ga poznajem, uvijek je bio onaj na kojeg se moralo paziti. Bio je neodgovorni krelac koji je imao sreću što ima takvog prijatelja kojem nikada nije bio problem izvlačiti ga iz nevolja. Tko bi rekao da se moramo zamrziti da bi se uloge okrenule.
Otvorih vrata što sam polaganije mogao, no čuo me i u sekundi se našao na nogama, okrenut prema meni sa spremnim štapićem u ruci. Zastao mi je dah. Tako bi mi se lako mogao sada osvetiti za ono premlaćivanje na kuli, no neće- spustio je ruku i ponovno sjeo u isti položaj jednako smireno kao da ga ništa nije ni prekinulo.
Dopustio sam samome sebi da sjednem kraj njega uz, jasno, određenu distancu.
Neko vrijeme smo tako sjedili u tišini. Ogledao sam se oko sebe. Damian si je stvarno dao truda. Iako je snijeg i dalje padao, onih naslaga bijelog smeća koje su nas dočekale kad smo tek stigli na ovoj maloj čistini nije bilo tako da smo sjedili na mokrom trulom lišću. Naše malo skrovište je, tek sam sad vidio, bio šator kockastog oblika koji je iznutra djelovao prečvrsto da bi bio sačinjen od platna.
- Stvarno si si dao truda, Dame.- rekoh i shvatih da mu se u trenu svaki mišić u tijelu napeo zbog nadimka iz starih dana.
Nekako je čudno kimnuo glavom, a meni u tom trenu zakruli u želucu.
- Koliko dugo nisam bio pri svijesti?- upitah ga.
Posegnuo je za kriškom kruha koju je imao pokraj sebe i pružio mi. Gotovo sam je pojeo očima.
- 3 dana. Već smo mislili da si gotov.- rekao je Damian poprilično mirno tako da nisam shvatio šali li se ili mu stvarno moja smrt ne bi igrala nikakvu ulogu.
Shvatio je da sam pojeo dobiveni kruh pa mi je dodao jabuku. Slatkasto kiselast sok iz jabuke mi je odlično pasao. Ako tijekom ova tri dana nisam doživio dehidraciju, ne znam kad ću.
- Znaš, Skrable, čista sreća je što si živ.- ponovno je započeo govor o mojoj smrti istim tonom kao i maloprije.- Da moj štreber od brata ne pati toliko za Travarstvom nikada ne bi dobio od roditelja one ljekovite trave za poklon. Sreća tvoja što ih nije ispustio prije urušavanja dvorca.
To se znači desilo. Chadova ljubav prema Travarstvu mi je spasila život. Odjednom osjetih veliku privrženost prema Chadu, ali i, začudo, prema profesorici Sprout. Nekako sam u ovom trenutku shvatio da se više nikada neću moći vratiti među njene biljke mesožderke i ostala čudesa koja drži u onim staklenicima. Školovanje mi je prekinuto, jednako kao i djetinjstvo.
- Ali...što se zapravo dogodilo tamo u Hogwartsu?- upitao sam ga.
Zapiljio se u neku točku ispred svojih nogu i stisnuo šaku na koljenu. Potom je šakom svom snagom udario po zemlji. Lecnuo sam se, a zatim ukipio. Toliko loše?
Damian je stisnuo zube. Čak sam i škrgut čuo.
- Goblini.- rekao je tu riječ s toliko gnušanja da sam bio siguran da će pljunuti.- Odali su nas bezjacima. Sve su im ispričali. Da smo toliko dugo među njima, a da paralelno s njihovim svijetom vodimo i svoj tajni svijet. Rekli su nam za naše škole, Ministarstva...
Zašutio je. Zašutio je na onaj način kad ljudi od patnje ne mogu govoriti. Osjetio sam tu nervozu i bijes pomiješan s agonijom koji je zračio iz njega.
- Dame...- rekao sam i položio dlan na njegovo rame.
Otresao se. Rekao bih više refleksno nego namjerno.
- Sve i jedna škola za vještice i čarobnjake i sve i jedno Ministarstvo magije diljem svijeta su bombardirani bezjačkim bombama i goblinskom magijom u točno određeno vrijeme kako se vijest ne bi proširila i kako se čarobnjaci ne bi evakuirali. Ministar i Dumbledore su poginuli. Ne pitaj me kako su probili zaštitna polja, stvarno ne znam. Ali kad je u pitanju Hogwarts... Istina je da bezjacima izgleda kao napušten dvorac, ali dovoljno je bilo bombardirati taj napušteni dvorac, jel da? A i mislim da Mattano ima nekakve veze s tim. Njegove takozvane zaštitne čini koje je postavio... kladim se da je samo iskorištavao situaciju kako bi čuo što će sve Dumbledore iskoristiti kako bi svojom magijom zaštitio dvorac.
Nekoliko sekundi nakon što sam proradio u mozgu dobivenu informaciju sam shvatio da su mi usta širom otvorena.
- Opći rat je tamo vani.- rekao je Damian pokazavši pred nas.- Čarobnjaci su se tek sad udružili s vilenjacima, a goblini nas rasturaju ruku pod ruku s bezjacima. Jednostavno... svi su ugroženi. Bezjaci nikad nisu bili ovako ujedinjeni. Teška vremena su pred nama.
Zamislio se.
- Odakle ti ova hrana?- upitao sam ga.- I odakle znaš to sve?
- Ah, to. Pa aparatirao si nas jako blizu izlaza iz šume. Neko malo čarobnjačko selo je tu. Svega dvadesetak kuća, no uspio sam nabaviti nešto hrane i svaki dan sam nam nabavljao Dnevni prorok. Današnja glavna vijest je bilo imenovanje Mattana za ministra goblinskog Ministarstva.
Znaš... ljudi iz tog sela su se organizirali kao neka mala četa vojnika. Kladim se da nisu jedini koji to rade. Uskoro ćemo možda čak i početi pružati otpor...
Shvatio sam na što cilja.
- Da. Znam, i u meni se probudila želja za obranom sad kad si mi ovo sve ispričao, ali prvo moramo posjetiti naše obitelji, ne misliš li tako?- upitao sam ga, a on je kimnuo glavom.- Odlazimo odavde čim svane.
Pošutjeli smo tako neko vrijeme, a onda sam mu rekao da može otići odspavati malo i da ću ja držati stražu za svaki slučaj, ako netko naleti. Prvo je malo negodovao i govorio mi kako ću zaspati zbog iscrpljenosti, no onda je prihvatio moj savjet, vjerojatno više zbog želje za snom nego zbog želje da mi udovolji.
- Hej, Damian, kako to da ste ostali ovdje sa mnom?- upitao sam ga dok je taman otvarao vrata naše male nastambe.
- Zaboravljaš kako smo uopće završili ovdje? I dalje se ne znam aparatirati.- rekao mi je.- A i Chad nikad ne bi dopustio da te ostavimo.
Vragolasto se nasmiješio i dobacio mi još jednu jabuku, a potom nestao iza vrata.
Post je objavljen 04.10.2011. u 18:19 sati.