Zagrebačko groblje Mirogoj je mjesto na koje odlazim često u zadnje vrijeme. Jedan od mnogih razloga tome je i moje neprihvaćanje činjenice smrti. Tako šetajući među spomenicima koji svojom veličinom, skupoćom i neukusom pričaju svoje priče, uvijek svratim do groba Dobriše Cesarića. Stari je to oronuli, u bršljan obrastao kameni spomenik koji ne posjećuju delegacije raznih državnih institucija i na kojem rijetko možeš vidjeti koji cvijet ili zapaljenu svijeću. I tu na grobu pjesnika čija me lirika nije prestala očaravati od našeg prvog susreta u djetinjstvu pa sve do današnjih dana, prvo što mi pada na pamet je zadnja kitica njegove "Pjesme mrtvog pjesnika"
- Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba! -
a zatim stihovi jedne pjesme za koju je sam pjesnik jednom zgodom rekao da kada bi morao izabrati samo jednu pjesmu koja će predstavljati njegovo pjesništvo izabrao bi «Povratak».
- U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta. -
Koliko mi je poznato unazad dvadesetak godina izdana je samo jedna knjiga njegove poezije pod naslovom "Povratak" s obrazloženjem u pogovoru kako je on to zaslužio jer je ipak bio rodoljubni pjesnik. Ali Cesarić je velik i njegovoj lirici nisu potrebne više knjige, ona svojom ljepotom, jednostavnošću i neponovljivošću živi već desetljećima u našim srcima ma koliko se iz razloga raznih šuti o tome.
I za rastanak "Pjesma o tišini"
- Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća-
Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine.
Milinom svojom ona je uveća
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća. -
Post je objavljen 02.10.2011. u 18:52 sati.