Pregled posta

Harira, tajine, couscous i... coca cola, of kors (Dan 2, 26.09.2011., Meknes)

Vjerovatno prvi put u Maroku, a možda i šire, u muslimanskom svijetu, nije me probudio onaj ranojutarnji poziv mujezina na molitvu. Kako to obično biva, tamo negdje u četiri i kusur. Naprotiv, u svom dobro zvučno izoliranom riadu naspavao sam se do, za putnika pristojnih, devet sati. Jednostavan, ali ukusan doručak (hvala Bogu, tu je i čaj od mente, jer coca colu za doručak ne bih mogao podnijeti) i ubrzo sam na nogama pokušavajući se izgubiti u medini. Novo mjesto najbolje se istraži ako se u njemu pokušaš izgubiti. Samo tako ćeš pronaći skrivene kutke, primjerice mekneške medine, koje ti niti jedan vodič neće pokazati. Iz medine ulazim u nekadašnju židovsku četvrt mellu, pa ponovno u medinu i tako cik cak. Izmjenjuju se boje fasada: malo crvene, malo bijele, puno žute... Prolaze ljudi. Muškarci redovito u dugim hlačama ili trapericama i košuljama, bez obzira na vrućinu, najčešće s dugim rukavima. Malo je onih u kratkim rukavima, a još manje onih u kratkim hlačama. Ovi drugi gotovo da i ne postoje. Žene uglavnom u džellabama i maramama preko glave, šarenih boja, ali nedostaje tu elegancije. Uvijek kada sam u muslimanskom svijetu, sjetim se Malezijki koje svoju kulturu prihvaćaju s daškom modernizma i elegancije. Igraju se sa svojim maramama i odjećom, pokazuju svoju senzualnost. Jebiga, Marokanke, ako ne izgledaju kao ninja ratnice, onda barem u najboljem slučaju izgledaju kao da su skinule nekakvu draperiju s nekakvog starog hotela iz 1950-i-neke i ogrnule su u nju. Čak i onim modernijima i ležernijima nedostaje ono čime zrače te moje Malezijke.
Mrvicu umoran od uličica medine, mir pronalazim unutar zidina najčuvenije teološke škole u Meknesu, medrase Bou Inania. Ova građevina iz sredine 14. stoljeća nekada je bila škola, danas muzej, no i ovdje nailazim na samo šačicu turista. Mirno je, nema komešanja turista i škljocanja njihovih fotoaparata, i zvuči pomalo nevjerovatno da je ovaj prekrasan primjer merenidske arhitekture (dinastija Merenida vladala je ovim dijelom Maroka u 13. i 14. stoljeću) ostao sakriven od dodira i pogleda većine turista. Prekrasne štuko dekoracije i zellij keramičke pločice u islamskom stilu, izrezbareni drveni svodovi, polunapuknuta dekorativna fontana u unutrašnjem dvorištu zgrade. Oko dvorišta u prizemlju prostorije u kojima su spavali učenici od osam do deset godina starosti dok su na prvom katu spavali stariji učenici i njihovi učitelji.
Poslijepodne odlazim na drugi kraj Velikog trga. Iza impresivnih Bab el-Mansour vrata krije se četvrt Dar el-Kbir, još jedna četvrt labirint uskih uličica i tunela koji najčešće ne vode nikuda. Za razliku od medine koja je više usmjerena na trgovinu, i koja je relativno planski izgrađena pa se u njoj, za razliku od one marakeške ili feske, teško zapravo posve izgubiti, Dar el-Kbir je rezidencijalna četvrt. Trgovina je ovdje malo i uglavnom se ovdje živi. Prolaze muškarci i žene, mladi i stari. Poneki zastanu u nekom od tunela ne bi li se izljubili i odigrali jednu brzu partiju trača. Par klinaca igraju nogomet nekakvom jadnom očerupanom loptom u tako slabo osvjetljenom prostoru da jedva vidiš igrače, a kamoli loptu. Tko zna, možda neki od tih klinaca jednog dana postane novi Luka Modrić. Haha...
Nekoliko malo odraslijih popločava jednu od mnogobrojnih uličica. Naravno, sve ručno. Mašinerije nema na vidiku. Susrećem se s ljubaznim pogledima i osmjesima, često pozdravima 'es salaam alaykun', a još češće 'fermée'. Zatvoreno. U mekneškoj medini je teško izgubiti se, ali u Dar el-Kbiru to je puno izvodljivije. A još je teže naći izlaz iz ovog labirinta. No, malo sporazumjevanja na arapsko-francusko-engleskom, više nogama i rukama, uvijek s osmjehom, nakon gotovo sat i pol nalazim izlaz iz Dar el-Kbira. Zadovoljan što sam se izgubio. Zadovoljan što za svog lutanja nisam naletio na niti jednog stranca. No, to zadovoljstvo je ubrzo splasnulo kada sam u mauzoleju Moulay Ismaila, velikog sultana iz 17./18. stoljeća, straha i trepeta Maroka, naletio na čitavi autobus paket-aranžmanaca, čini se Čeha (čarape na sandale, hmmm?), i smrad njihovih nogu. Želeći poživiti još koji dan i ne udaviti se u Meknesu, glavom bez obzira pobjegao sam iz mauzoleja smrada.
Navečer, još jedno promatranje života na Velikom trgu. Danas je manje živo. Može biti jer je ponedjeljak. Danas promatram odozdo, iz jednog od mnogobrojnih restorana-kafića koji okružuju trg. Na jelovniku harira, tajine, couscous... Uzimam hariru, marokansku gustu juhu nalik na maneštru, ali ipak preskačem tajine i couscous. Pogled na stolove mojih surestorančana otkriva da većina brsti meso s grilla, hamburgere, pomfrit. Toliko o autentičnoj marokanskoj kuhinji. Bit će da je i njima dopizdila. Tako i ja, onako trendovski, uzimam ražnjiće i pomfrit i čitav tanjur salate (iako ju nisam tražio, ali kada je već tu, naravno da ju neću pojesti). I coca cola... Oui monsieur!