Pregled posta

Marokanci piju samo čaj od mente (Dan 1, 25.09.2011., Meknes)

Pomislio bi čovjek da je Maroko na kraju svijeta. Nekima i jest. Ali nama Europljanima on je nadomak ruke. Niskotarifni avioprijevoznici «smanjili» su, ako ne svijet, onda barem kontinente. Kada sam prije sedam godina doputovao u Maroko, bilo je to klasičnim avioprijevoznicima, kombinacijom Royal Air Maroca i Iberije. Puno se promijenilo od mog prvog dolaska u Maroko. Marokansko je nebo danas jedna velika aviocesta niskotarifnih prijevoznika koji su učinili da je i nekakva selendara poput Nadora ili Oujde povezana sa svijetom. Ili bolje reći, Europom. Europljani su posljednjih godina poput ptica selica u hladnijim mjesecima nahrupili u Maroko. Ovdje bi samo luđak došao ljeti. Talijani, Slovenci, Nijemci, domaći na prisilnom radu na Zapadu – šaroliko društvo u sinoćnjem avionu. A čim je avion dotaknuo pistu u Casablanci, a stjuardese ubrzo otvorile vrata, šaroliko društvo se raspršilo. Ponoćna vožnja vlakom do centra Casablance u društvu uspavanih Marokanaca. Svi jedva drže oči otvorene. Ja također, pokušavajući ostati budan i paziti na svoje stvari. Vani mrkli mrak ispresjecan tu i tamo poluosvjetljenim naseljima.
Ujutro, nakon dobro prospavane noći, što i nije čudno s obzirom da sam u posljednja tri dana odspavao ukupno pet i pol sati, osjećam se kao nov. Doduše, ta svježina je ubrzo splasnula čim sam koraknuo van hotela gdje prži već u devet sati. Vlage nema puno, ali svejedno je vruće. Petnaestak minuta kasnije, na ulazu u glavni željeznički kolodvor, mokar, hvatam povjetarac koji se odnikud pojavio. Sušim se poput robe na špagi. Samo mi još fale štipaljke. Nekolicina drugih radi isto.
Kako se približava vrijeme prvog jutarnjeg vlaka za Fes, kolodvor je sve puniji putnicima. Većina na prvom peronu čeka da vlak napokon uđe u kolodvor. Nema buke, nema prevelikog komešanja, ali ljudi kaplju na kolodvor. Starija žena u bijeloj dželabi i crnom maramom na glavi kroz koju priviruje nekoliko sjedih vlasi, dok lijevom rukom pridržava dječačića, vjerovatno unuka, desnom nudi svijetu na peronu poluzgužvan papirić koji nalikuje na voznu kartu. Peronski svijet odmahuje rukom.
U 10:15 vlak 117 za Fes ulazi u kolodvor. Svijet se sada uskomešao. Dižu se i oni sretnici koji su prethodno uspjeli uhvatiti onih par klupa. Vlak nije ni stao, a svijet se gura ne bi li svatko uhvatio što bolju startnu poziciju za skok u njega. Stariji je to vlak i, iako s vanjske strane uz vrata i veliku brojku 2 kao oznaku vagona drugog razreda stoji natpis 'air condition', vagon je već u 10:15 ujutro pećnica. Lim privlači vrućinu, prozori nisu namijenjeni da se otvaraju, a vlak je krcat. Iznenađujuće krcat za jednu nedjelju. Tek je tu i tamo koje sjedalo prazno. No, i ona bivaju popunjena nakon sljedeće dvije stanice.
Ja ne idem ovaj put u Fes. Iz vlaka ću iskočiti u Meknesu, jednom od četiri kraljevska grada Maroka. Posljednjih sam puta posjetio Rabat, Fes i Marakeš. Meknes je smješten na padinama srednjeg Atlasa, a brežuljkast teren odmah upada u oči. Pogled kroz prozor vlaka otkriva teren oprečno suprotan od onog na jugu, primjerice u Marakešu. Najprije žuti, opaljeni brežuljci. Polja koja su u kasno ljeto i ranu jesen već požnjeta i ovako ogoljela čekaju novu sezonu. Pred Meknesom sve više i više zelenila, uglavnom maslinika. Pravilno raspoređeni drvoredi šaraju padine brežuljaka. Meknes i okolica najveći su proizvođači maslina i maslinovog ulja u Maroku.
Na željezničkom kolodvoru u Meknesu mnogi napuštaju vlak. I ja zadovoljno napuštam limenu pećnicu. Ne okrećem se. Nakon tri i pol sata zaželio sam se svježeg zraka. Ni vani nije Bog zna savršeno, ali sve je bolje od biti zatvoren još koji sat u marokanskom vlaku. Sunce je u 13:40 visoko na nebu. Temperatura oko 32 stupnja, ali nasreću s manje vlage, nego smo mi naučeni doma u ljetnim mjesecima.
«Ti si Vedran?», zaustavlja me na kolodvoru stranac. Tihomir je Puležan koji je na par dana skoknuo do Maroka. Nakon nekoliko dana u Marakešu, došao je na sjever i, kako su nam se ovdje ukrstili putevi, pravit ćemo društvo jedan drugome.
A za početak najbolje je odvalit jedan ručak. Blizu željezničkog kolodvora pronalazimo lokalnu kantinu. Nekoliko domaćih zauzima par stolova dok su mnogi drugi prazni. Malo nakon nas ulaze i dvije strankinje. A ne bi ovo bio Maroko da prvi obrok ne bude tajine. Za šačicu dirhama na stolu mi je ubrzo janjeći tajine, s mesom u tragovima. Ipak, hrana je ukusna.
«Što želite popiti?», pita nas konobar i dodaje: «Coca cola?».
U zemlji u kojoj je valjda nacionalno piće čaj od mente, ovaj nam konobar nudi coca colu. Pristajemo.
Nešto kasnije, nakon što sam se smjestio u tradicionalni riad u samom srcu mekneske medine, kojemu ne nedostaje luksuza, odlazim u istraživanje medine. Vani je još uvijek toplo, ali nisam ovdje došao da spavam.
Meknes danas broji oko 700,000 stanovnika, ali u usporedbi s Marakešom ili Fesom, grad je posve uspavan. Njegova medina i njegovi sukovi, u usporedbi s ova druga dva grada, veoma su skromni. U Fesu i Marakešu po sukovima prevladavaju tepisi i razne druge rukotvorine te hrana. U Meknesu je suk više baziran na odjeću i obuću, dok je za hranu ili rukotvorine rezerviran tek manji dio. I u Meknesu nema turista. Cijelo popodne nailazim na njih možda desetak. Stranac se ovdje ne osjeća kao krava muzara. Tek poneki prodavač pokušava te uvesti u «radionicu svog djeda»:
«Monsieur, ja živim u Francuskoj i ovo mi nije posao. Nije mi to potrebno. Dobro tamo zarađujem. Ali dođi barem nakratko vidjeti radionicu moje obitelji koja živi ovdje u Meknesu!».
Ovakve situacije su u Meknesu, za razliku od Marakeša ili Fesa, rijetke i djeluju čak i pomalo simpatične.
Sunce rano u Maroku odlazi na počinak. Već do sedam je mrak. A s mrakom i temperatura naglo pada, toliko da je potrebno staviti laganu vestu. No, glavni se gradski trg Place el-Hedim, ili jednostavnije Grand Place, tada nakupi mnoštvom. Meknešani izlaze tada iz svojih kuća u šetnju, jednu partiju trača, možda ljubovanja, ili jednostavno baciti pogled na atrakcije kojima navečer obiluje Veliki trg. Glazbenici sa zmijama. Mađioničari. Puhač vatre. Naravno, i to je jako daleko od atrakcija na marakeškom trgu Djema el-Fna, ali ima svoju draž i povrh svega – autentičnost. Marakeški je trg danas nažalost postao jedan veliki zabavni park za turiste.
Promatramo trg s terase restorana Terasse des Idrissides, smještenom odmah na zidinama iznad trga. Dolazi konobar i pita nas što želimo popiti.
«Coca cola?», pitamo ga.
«Nažalost, nema. Nestalo je coca cole.», odgovara nam: «Ali možete dobiti čaj od mente!».
I tako je prvi stereotip već prvi dan snažno tresnuo o zid. U Maroku zaista piju čaj od mente, ali tek kada nestane coca cole. Baš čitam u današnjim novinama da se sprema nova kriza i da Goldman Sachs upravlja svijetom. Pa, ja bih rekao da to nije posve točno. Svijetom već neko vrijeme upravlja coca cola.
I uzeli smo na kraju dvije...