Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/marmontovabb

Marketing

Mučnina

Palo mi na pamet jutros uz prvu kavu kako bi recimo Jadranka Kosor doživila ono kad prođeš kraj kontejnera iz kojeg neki barba od šezdeset godina vadi plastične boce. Može li ona uopće doći u takvu situaciju? Ili možda ima neki svoj odred ljudi koji idu ulicom dvadeset metara ispred nje i uklanjaju sve što bi je eventualno moglo probuditi, trgnuti iz njene bajke o sretnoj nam, neovisnoj, prosperitetnoj domovini? Idu odredi i miču kontejnere i umirovljenike da nam se dama ne uznemiri, da joj brošići ne potamne.

Pitam se, kako se ona osjeća dok više od pola zemlje o njoj piše stvari zbog kojih bi svaki japanski političar sa imalo osjećaja časti izvršio harakiri? Ma, u Japanu bi na ovakav stav naroda prema sebi harakiri izvršio i političar bez imalo osjećaja časti. Kakav to želudac ima ta žena? Impresionira me.

A, dok se šetka u kućnim papučama po stanu koji je otet nekim ljudima, jel' se isto onako samodopadno smješka? Zar zaista nikad nema mali osjećaj mučnine dok levitira onako groteskno među zidovima tuđeg života? Uništenog tuđeg života.

Jednom sam tamo gdje smo nekada živjeli u Splitu u parkiću ispred kuće upoznala ženu koja je bila nova u kvartu. To je bio parkić gdje su mlade mame dovodile svoju djecu na igranje. Pravi balkanski parkić - samo mame s djecom, nigdje nijednog tate. Tako je to po našim balkanskim parkićima, tate su najčešće po bojištima. Ili u kladionicama pokušavaju zaraditi plaću koju više nemaju otkad im je firma privatizacijom potonula u bespućima povijesne zbiljnosti.
Koji smiješni krug: firma - bojište - kladionica. Koja apsurdna igraonica.

Ta mlada žena je sa svojim mužem, pravovjernim ratnikom, uselila u stan iz kojeg je prethodno izbačena nepoćudna obitelj. Jedna od mnogih. Tih su godina iz mog kvarta cijele obitelji nestale preko noći.

Pozvala me na kavu. Ona, naravno, nije znala da sam i ja iz jedne od takvih obitelji i da se i mi već pakiramo.
Bila je mlada, lijepa, a ispred naše klupe igralo se njeno trogodišnje dijete. Smatrala me jednom od "svojih" valjda, jer se nisam izjasnila drugačije. Pričala je i cvrkutala kako već cvrkuću mlade, svježe udate ženice. Okupirana djetetom, domaćinstvom, namještanjem novog stana, čekajući muža koji je svakih nekoliko dana dolazio sa bojišta.

Čavrljala je kako se već čavrlja kad sjediš u parku s nekom drugom ženom sličnih godina. Ne znam zašto sam prihvatila poziv na kavu. Ona je tako jako željela pokazati mi njihov novi stan. A ja sam tako jako željela vidjeti stan pun duhova i uvjeriti se da nju stvarno u svemu tome ništa ne muči.

Stan je bio velik, sunčan, prostran. Ona se razletjela, cijelo vrijeme nadahnuto blebećući, kao djevojčica koja prijateljici pokazuje svoju novu "Barbie" kućicu za lutke. Slijedila sam je po stanu dok je ona, kao kakav autistični leptirić, lepršala ne zatvarajući usta i neprestano otvarajući nova i nova vrata nekakvih soba, kupatila, ostava, balkona. Potiskujući nagon za povraćanjem govorila sam sebi "Izdrži, ovo radiš za povijest. Ovo nije popodnevna ženska kava, ovo je svjedočenje."

Kad smo se napokon smjestile na kauč u dnevnom boravku, pogledala me s očekivanjem.

"Ovaj...da, predivan stan imate".

Valjda se to tako kaže. Nasmijala se sretno, pokazujući mi rukom na zavjese.

"Samo ne znam što bih sa ovim zavjesama. Znaš, ja sam makla sve njihove tapete, nisu mi se sviđali. Ali ove zavjese su baš lijepe. Što ti misliš?"

Progutala sam pljuvačku. Zanimljivo kako nešto tako tekuće kao što je pljuvačka ponekad tako teško sklizne niz grlo.

Zavjese su bile žute. Promatrala sam njeno lice i ono mi se također učinilo žuto. Zidovi, stolić na kojem se hladila servirana kafa i mali milje i šahovnica na zidu i čaša vode, sve je bilo žuto.

Ustala sam brzo, panično.

"Pa gdje ćeš, nisi ni kafu popila?!" trčkarala je za mnom dok sam slijepa od žutila i žuta od ludila bauljala prema vratima.

Mahnito sam tražila izlaz dok su mi kroz glavu prolazile najluđe slike. U jednoj od tih scena iz moje glave vidjela sam je kako u dilemi stoji pred
otvorenim ormarom nekih drugih ljudi i govori mužu, umornom i neobrijanom, taman pristiglom sa bojišta:

"Ne znam što bih sa ovim gaćicama. Znaš, ja sam makla svo njeno donje rublje, nije mi se sviđalo. Ali ove gaćice su mi baš lijepe. Što ti misliš?"

U tom sam kvartu nakon tog dana živjela još tri mjeseca. Više nijednom nisam otišla u onaj park i više nikada nisam srela tu ženu.

Tako da ne znam je li na kraju promijenila one zavjese.






Post je objavljen 28.09.2011. u 10:04 sati.