Marketing
Pjesme Dobriše Cesarića
Dobriša Cesarić je rođen u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Rodio se je u obitelji Đure Cesarića (1868. – 1919.), šumarskog inženjera, i majke Marije Cesarić, rođene Marković (1873. – 1956.). Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata 1916. godine dolazi u Zagreb gdje završava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.
Od 1924. do 1926. godine radi u arhivu HNK u Zagrebu, a od 1929. do 1941. godine kao knjižničar u Higijenskom zavodu i lektor u Školi narodnoga zdravlja. Poslije Drugog svjetskog rata radio u Nakladnom zavodu Hrvatske te kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine.
U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom "I ja ljubim" koja je objavljena u zagrebačkom omladinskom listu Pobratim. Prvu zbirku pjesama Lirika objavljuje 1931. godine. Surađuje u mnogim listovima i književnim časopisima, kao što su: Pobratim, Književna republika, Savremenik, Kritika, Hrvatska revija, Vienac...
Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži desetak knjiga pjesama i prepjeva. Među velikim hrvatskim liričarima, Cesarić je jedan od onih koji je vjerojatno napisao i najmanje. Za više od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljedeću stranicu. Svi su izgledi da je mnogo "suza i riječi" ostalo sakriveno u Cesariću, sakriveno od ostalog svijeta te da je pjesma "Sakriveni bol" pjesma o njemu samom.
Prevodio je djela s njemačkog, ruskog, talijanskog, bugarskog i mađarskog jezika.
VOĆKA POSLIJE KIŠE
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet, kao prvo,
Obično, malo, jadno drvo.
TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
SLAP
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
MRTVA LUKA
Znam: ima jedna mrtva luka,
I ko se u njoj nađe
čuti će ujutro pjevanje ćuka
I vidjet će umorne lađe.
Brodovi u njoj vječito snivaju
Kako se brodi,
Al njihova sidra mirno počivaju
U plitkoj vodi.
I tako u snovima gledaju sreću,
A plovit se boje.
Na jarbole šarene zastave meću
I — stoje.
OBLAK
U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.
Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Al oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.
I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on — krvareći ljepotu —
Svojim nebom.
I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.
POČETAK PROLJEĆA
...U mladoj travi
Tad se javi
zviždanjem glasnim prvi kos.
I gle! od pjesme žutokljunca
odjednom vrt je prepun sunca.
Tiptip ... do puta
doskakuta
i digne krilo pa se sunča.
A onda se u travu vrati
i sluša gdje ga hvale vlati.
BUĐENJE ŠUME
Grane se mirisno njišu,
I dišu
Njene zelene grudi.
Na nju se lijeva pun zlata
Sunačani katarakt,
I pjeva puno ptica
Ko puno srebrnih žica
A žuna udara takt.
U travi se cvjetovi smiješe,
A vjeverica sluša
Jutarnje glasne pjevače
I veselo, veselo pleše
I skače.
PJESNIK
Iako ima malo ljeta,
Razmišljao je već o mnogo
Živi u gradu, gdje imadu
Dušu tek lopte nogometa –
Zato ih i biju nogom.
Al kad mu duh — ekstazom vođen
Zapliva krepko u visini,
Zna da se ljulja ponad mulja
Ko lopoč u bari rođen —
Tako mu se barem čini.
No ko bi ga izbliza pozno,
Vidio bi da je spozno,
Iako ima malo ljeta,
Da će ko cvijet u doba suše
Uvenut u gradu, gdje imaju duše
Samo lopte nogometa.
KAD BUDEM TRAVA
Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i u zemne grude.
Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.
Ništa mi neće ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha
Da slušam tišinu svojega šuma.
Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa —
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.
JESENJA PJESMA
Divna je jesen vedrih vinograda,
Gdje gajde ječe i prangije tutnje;
Al to je jesen prljavoga grada,
Jesen samoće, čemera i šutnje.
Trgnut iz snova, uzbuđen, u strahu
Pred ovom tvrdo ispršenom javom,
Dočeko sam je ravan siromahu,
S kletvom u grlu i s pognutom glavom.
Studeni vjetar i rezanje pile
U srcu bude brigu koja grize;
Kapljice kiše, što su lani bile
Rosa na oknu, kao suze klize.
Takvog me, evo, nađoše ti dani:
U borbi s crnim mukama i gadom;
Knjiga života na onoj je strani
Rastvorena, što je natopljena jadom.
SAKRIVENI BOL
Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
SLUTNJA
Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.
U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.
MALA KAVANA
Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje —
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!
Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.
Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra.
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?
I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?
PUTUJUĆI SLAVONIJOM
Evo me opet vozi vlak
Kroz magle zavičajne ravni.
Sviće. Sa novim jednim danom
Bude se neki davni.
Palicom pozdravlja me pastir,
I ja mu odzdrav mašem.
Kako je sraslo moje srce.
S tim poljima i šašem!
Promatram ganut (već je jesen)
Daleko razlivene vode.
Svaki puteljak tu me mami.
»Siđi!« klepeću rode.
VAGONAŠI
Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.
Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nahereni, tužni.
U ovom kraju stareži i dima
Najljepši dan poružni.
A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ima ime:
Napuštena pruga.
Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, bože moj.
Al nema tako velikog u gradu
Ko naš bijeli željeznički broj.
I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem djeca
Zaborave na glad i plač.
U nedjelju kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije;
Zapjeva neko hrapavim glasom,
A neko ženu bije.
Alkohol ubija... znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.
Sada je ljeto... veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al mi smo tu, mi roblje rada.
I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom
Naši stanovi.
Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.
BALADA IZ PREDGRAĐA
... I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj već miriše —
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više ...
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
MRTVAC
Skupina poluglasnih ljudi
Kraj odra stoji. Titra plam
Visokih razbuktalih svijeća,
Al u tom skupu on je sam.
Na prozorima sunce sja.
Treperi. Ali nema moći
Da baci ma i jedan trak
U tamu beskrajne mu noći.
Govor i jecanje i plač
Tišina njegovom su uhu,
Životu uzet, on tek šuti,
Tajanstven u svom crnom ruhu.
Oko njega mirišu ruže.
On leži smiren, kao svet.
Ne osjeća ih. Njihov miris
Ne dopire u njegov svijet.
JESENJE JUTRO
Obukoh se.
Prozoru priđoh,
A vani: jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
I cijelu mi sobu namiriše kišom.
Ne veli ni: zdravo!
Sjedne.
Zanesen
Izusti: »Jesen«.
Ta riječ je bila tako svježa
Ko naranča na grani
Nakon kiše.
JESENJE POPODNE
Stojećke cigaretu palim.
Ne prija mi.
Na stari divan ja se svalim.
Dodija mi.
Sjedim nepomično ko ćuk.
Najednom čujem čudan zvuk.
To cvili jesen. To je prva
Mašina koja pili drva.
Na okno kaplja kiše kapne
I zasvjetluca tu i zapne.
Već kapne druga i svjetluca:
To jesen mi na okno kuca.
SLAVONIJA
Stara se Slavonija opet
Otkriva ganutome srcu.
Slušam... U klasju pjeva cvrčak
Da dani žetve dohode,
I da će skoro smeđi hrčak
Žitu doć u pohode.
Po stazi, koja poljem vodi,
Dalekoj đermi žena hodi,
I pjeva za sebe, na putu,
Pjesmu široku, otegnutu,
Ko ova zemlja što je rodi.
PROLJETNA KIŠA
Proljetna kiša nije ko druge.
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike, svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome šumu.
Kada rominja i šušti po lišću,
Zaljubljenici — kako se stišću!
Smiju se oči, srca se mlade.
Proljetna kiša zalijeva nade.
ZIDARI
Onoga dana dogradismo krov,
Visok i pristao.
Pala je kiša i polila krov:
On je blistao.
Oprasmo ruke. Sjedosmo ručat,
A pri objedu
Pogledasmo često na blistavi krov —
Na našu pobjedu.
ŠTURAK
Dugo je u noć pjevao sam,
Još budan, kad vrt je već spavo.
Uz njegovu jasnu i drhtavu pjesmu
Polako je ocvjetavo.
Svoj jedini, tanki, srdačni zvuk
Ponavljo je bezbroj puta.
Tad nesta leptira. A vilinja kosa
Zrakom poče da luta.
Sve tiši i tiši mu bivaše glas,
Ko tužno nešto da sluti.
Na rubu puteljka, neprimjetno skoro,
Trava je stala da žuti.
A kada je k njem dolepršao list
Već svenut, ušutje potresen.
Granjem je prošao prigušen šum:
U vrtu je bila jesen.
BREZE NA ULICI
Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prođem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Između pjesnika i breza.)
Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?
Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne, treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!
PREDJESENJI DAN
Već nema sunce starog žara,
Al dan je nasmiješen i vedar.
Bez posla i ne vičuć više
Posljednji prođe sladoledar.
Tumara bijeli čovjek ljeta
Po gradu, nevesela lica.
Kadikad padne žuti list
Pred kotač njegovih kolica.
To javlja jesen, da je tu,
I zemlja čeka prvu kišu,
A kestenjari — ti uglari —
Prašinu ljeta s peći brišu.
JESEN
Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda,
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda.
Polako penje se u brda,
A kuda prođe, njezin put
Od otpalog je lišća žut.
I u dol njime idu krda.
U jezero unese nemir,
I ne vidiš mu više dna,
A medvjed, koga putem sretne,
Odjednom zaželi se sna.
A kada livadama done
Njen vjetar, uzbune se travke.
U strništima tužno šušti:
To polja slute snijeg i čavke.
Na cesti uveli se list
U čudu digo: gle, ja skačem!
A čovjek koji hoda drumom
Zagnnuo se ogrtačem.
U SUTON
U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu —
Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan — vječan.
PROLJETNO VEČE
Cmrok
Proljetno veče puno obećanja.
Gle opet jednom osjećam se mlad.
Pod silnim nebom, koje zvijezde sanja,
Raširio se rasvijetljeni grad.
Nešto duboko, ko pjesma starine,
Pjevana altom u tišini mraka,
Teče u moje srce iz nizine,
Od nizova i hrpa svjetiljaka.
Ko da mi šapću ta svjetla daleka:
Ne kloni! Nešto radosno te čeka!
U dublji zanos, ili ljubav novu —
Kuda me zovu?
LJUBAV
Od naše ljubavi i sreće,
Gle, zvijezde su večeras veće;
A šum, što dopire iz grada,
Nije l ko pjesma vodopada?
O, to je polet u visinu!
Srca nam zamiru i ginu.
U ljubavi bih s tobom, draga,
Nestati htio ja bez traga.
NOĆ TAJANSTVA
Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili »si rekla moje ime?
U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno:
Ja bdim u jednoj višoj javi.
Marina, to je noć tajanstva:
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmijeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.
NARANČA
Dohvatih naranču sa stola,
I najedanput
U svijesti mi sinu:
Sada je zima.
Neprijazna, duga,
A ja u ruci držim komad juga.
I zlati mi se naranča u ruci.
Sačuvala je malo južnog sunca
Na svojoj kori,
I smije se,
I miriše,
I gori.
DORICA
Dorica — to je lutka
Koju mi jednom od šale
Donijela žena moja.
Seljanka to je mala
U nošnji šestinskog dola.
Ona o svjetiljci visi,
U kutu mog pisaćeg stola.
I ja je pogledam katkad.
Ona je utjeha moja
Usred bola.
POLUSAN
Ponekad, kada zaklopim oči,
Neka se rijeka šumeći javi.
Pod vrbom se njiše poznati čamac.
O, djetinjstvo moje na Dravi!
Evo i Lole, kujice žute.
I Lorda. Uza me stoje.
Gladim ih. Staromu vraća mi srcu
Jedan svoj časak djetinjstvo moje.
Mislim na vrt, na ljuljačku u njem.
Na bunar, na krušku, na lijesku.
Sitnice! A kako raduju srce.
Ko srebrna zrnca u pijesku.
PJESMA MRTVOG PJESNIKA
Moj prijatelju, mene više nema.
Al nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji ispava.
I ko je čita — u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni svojih nemam,niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog os ta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo.
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve isnove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene — o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptiriće noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
Post je objavljen 27.09.2011. u 10:32 sati.