Pregled posta

nedodirnute ljubavnice

- revitalizirani post od 26.9. 2011.



Na putu prema našoj kući nalazi se samoposluživanje sa svakodnevnim potrepštinama u koje svratim kad idem u grad, a supruga kad se vraća s posla, ili obrnuto, ili dođemo zajedno. Nije ni malo ni veliko, ima desetak vrlo ljubaznih prodavačica raspoređenih u dvije smjene.

Jednoga dana na okretištu gdje se iz tramvaja presjeda u autobus, a ja nekim poslom parkirao u blizini, netko me pozdravi. Jedna od tih prodavačica, mlađahna i slađahna, zapravo najzgodnija od svih njih. Posramio sam se što je nisam primijetio i prepoznao kad mi je dolazila u susret iako se svakog dana viđamo, pa je nabrzinu pozvah da li bi htjela da sjednemo na kavu jer sam ionako to namjeravao. Ona reče da joj je žao, ali mora na autobus da bi stigla na posao. Predložim da ipak kratko prisjednemo, nakon čega ću je na putu kući odvesti svojim autom pa će stići navrijeme, umjesto da autobusom stigne ranije. Ona se nasmiješi i izjavi da će ipak radije na autobus, te ode.

Zapravo sam zažalio što nije pristala jer mi je palo na pamet da bi bilo zanimljivo porazgovarati s osobom koju viđam svakog dana, a ne znam ništa o njoj, pri čemu je još i fotogenična i rado bih je fotografirao za svoju seriju portreta raznih ljudi koje srećem i s kojim razgovaram, te ih objavljujem na svom blogu. Kad sam sljedeći put u dućanu naletio na nju, rekoh joj tako:
– Da znate, baš mi je žao što niste pristali da sjednemo malo zajedno.

Ona se koketno nasmiješi i zacvrkuta:
– Ne tugujte. MOŽDA slijedeći put… – čime mi je dala na znanje da se ničemu ne nadam, ali ni ne gubim nadu.

Ako se to ipak dogodi, da pojednostavim objašnjavanje zašto bih izvukao fotoaparat, zapitam je kaneći joj reći adresu bloga:
– Imate li Vi doma internet?

Ona uz smiješak odgovori:
– Ne, nemam internet. Znate, ja sam Vam malo staromodna…

Pomislio sam da joj plaća prodavačice možda ne dozvoljava da kupi kompjutor, ali to ne želi tako reći. S druge strane, svatko si danas može priskrbiti neku staru kantu s kojom može dosegnuti internet, pa zapitam:
– A ima li ga neka vaša prijateljica, netko kome kadikad svratite u kuću?
– Ne, nitko od ljudi s kojima se družim nema internet.

Da mi je to rekao netko stariji od šezdeset ne bih se začudio, ali mlada žena, još nedavno djevojka, po svemu suvremena, pa da ni ona ni itko od njenih poznatih nisu na internetu… To mi nije išlo u glavu. Manje bih se začudio da sam sreo Jetija u parku Tuškanca.

Navečer se vrati supruga s posla i već s vrata kaže:
– Što se to događa? Sve prodavačice u dućanu me čudno gledaju! Idem među policama, a sve dvije po dvije bulje u mene izdaleka i nešto se došaptavaju. Pitam jednu gdje se nešto nalazi, a ona mi jedva odgovorila, gleda me s visoka, samo što na moje pitanje nije rekla „Pih!“

– Ne znam – rekoh –…ali baš sam ti kanio ispričati nešto o jednoj prodavačici iz samoposluživanja, zamisli… – i ispričam joj da postoji mlado žensko stvorenje koje nije ni na Facebooku, ni na ikojem chatu, ni na Skypu, ni itko od njenih prijateljica i prijatelja – ne mogu to pojmiti.

– Ala si ti naivan! – počne se smijati supruga. – Govore si: „Pogledaj! Kupuje kruh!“, a podrazumijevaju „…za onog muža koji je zvao našu…“ kako li se već zove – na kavu! A pojma nema! Ne znam jedino da li me pri tome sažalijevaju ili se osjećaju nadmoćno ili oboje! Pa ti ni ne znaš što si napravio! Pozvao si je na kavu! Na kavu! Na KAVU! I još si je pozvao da ti uđe u auto! Jesi li svjestan što njoj, bez interneta, znači kad je netko pozove na kavu? Nisu svi kao ti koji u godinu dana sjedne s tisuću i petsto ljudi po raznim kafićima. Mora da je to danas glavna tema u dućanu – da si je pozvao na kavu. A onda prolaze pored naše kuće, odmjeravaju je i misle si: „To je sve naša kolegica mogla imati, samo da je pristala otići na kavu!“ Gotova stvar!

Sutradan svratim do samoposluživanja. Šećem između polica, dohvatim staklenku s krastavcima, a pet metara udaljena prodavačica to zamijeti, te dobaci:
– Nemoj te! Uzmi one desno od tih! Znatno su jeftiniji, a bolji!

Poslušam njen savjet, idem dalje, uzmem nešto, a odmah se pored mene stvori druga prodavačica:
– To je bolje ne uzeti. Za koji dan će isteći rok trajanja, a tko zna kako je bilo skladišteno dok je putovalo do nas…

Vratim ono što sam već spustio u kolica i uzmem isto drugog proizvođača, s tim da sam prethodno pogledao datum naznačen na kutiji. Nikada se sam od sebe ne bih sjetio to uraditi. Prodavačica je zadovoljno kimala glavom.

Nešto kasnije stvori se treća pored mene i povjerljivo došapne:
– Imamo odlične suhe kobasice na akciji! Isplati se!

Poslušam njen savjet i s punim kolicima raznih namirnica uputim se prema blagajni. Nekako se dogodilo da je istovremeno iz raznih pravaca došlo još dvoje mušterija s polupraznim košaricama. Svi troje smo stigli u isto vrijeme, a blagajnica razriješi situaciju nasmiješivši se i pozvavši mene:
– Dođite Vi, susjed! Vi ste prvi! – premda je to bilo krajnje dvojbeno, a mogla je isto tako predložiti „Imate puna kolica, dozvolite da prvo obračunam ovim ljudima koji imaju svega neke sitnice…“ i nitko se ne bi bunio.

Vratim se kući i kažem supruzi:
– Baš su ljubazne ove prodavačice u dućanu… – i sve joj ispričam. Ona je odmah imala komentar:
– Prihvatile su te kao svojega! Nisi ti više bilo tko, ti si onaj koji je ispunio njihov san – pozvao si jednu od njih na kavu!
– Ali me je odbila! – zavapim.
– Tim više! – mudro zaključi moja žena.

Dan kasnije vraćao sam se navečer kući pored samoposluživanja upravo kad su prodavačice završile i čekale na autobusnoj stanici ispred zgrade. Tri su bile okrenute leđima, a ona koju sam pozvao na kavu je gledala prema cesti i vidjela je kad sam naišao. Ona podigne ruku i mahne. Mahnem i ja njoj u prolazu.

Slijedeća tri dana se nekako dogodilo da ni supruga ni ja nismo navraćali u uobičajeni dućan. Kad sam došao naletio sam kod polica s voćem i povrćem na onu zgodnu prodavačicu. Nadureno je siknula:
– Tri dana te nije bilo!

Nije ni spomenula da mi ni supruge nije bilo. Zaustih da se počnem opravdavati, ali me u posljednji tren zaustavi pomisao „Zašto bih ja njoj morao išta objašnjavati?!“, pa samo procijedim:
– Pa da.

Ona ljutito stisne usne, okrene se i bez ijedne riječi odlučno me napusti. Osvrnem se i opazim kako su nas iz jednog ugla promatrale dvije prodavačice, a kad sam se okrenuo uočio sam u dijagonalnom uglu i druge dvije. Požurim za onom maleckom i kad sam bio pored nje progovorim kao za sebe:
– Imao sam nešto mnogo posla posljednjih dana, bila je ludnica, nisam znao gdje mi je glava…

Ona se srdačno nasmiješi i nepotrebno preslagujući nešto na polici ispred sebe, procvrkuta:
– Ah, već sam se zabrinula da niste bolesni!

Još smo malo ljubazno popričali o zdravlju i vremenu, ništa naročito, sve vrlo konvencionalno, no narednog dana kad sam se našao na blagajni, blagajnica - opslužujući oko bankovne kartice za naplatu – iskoristi priliku da mi povjeri:
– Razgovarale smo… nešto… i zaključile… Kratka kosa Vam mnogo bolje stoji! S kratkom frizurom izgledate znatno mlađi! – i značajno se zapilji u mene.

Toliko se smetoh da sam pogrešno otipkao pin. Samo mi još treba da mi u dućanu određuju kad ću se šišati!

Nestrpljivo sam čekao suprugu da se vrati kući da se posavjetujemo.
– Jesi li vidio nosi li prsten ili ga nema?
– Pojma nemam. Nisam gledao.
– Kreten! – plane supruga, ona me najbolje zna. – Zoveš žensku na kavu, a ne znaš ni da li je udata ili nije! Tebi je to svejedno, a ne zna se što je gore! Da ima rinčicu u pupku, to bi uočio!

Prešutim da znam jednu koja ima piercing kroz klitoris. Kroz godine braka i ja sam nešto naučio.

Tjedan dana kasnije dogodi mi se nešto što bi bilo gdje drugdje bilo vrlo neugodno. Došao sam pred blagajnu s prekrcanim kolicima i kad je blagajnica sve utipkala, otkrio sam da nemam novčanika. Ništa gotovina, ništa bankovna kartica. Srećom me nije presjeklo da sam ga izgubio jer sam se odmah prisjetio da sam prije izlaska uzeo čistu košulju, a novčanik je ostao u džepu one koju sam ostavio.
– Ma nije važno! – utješi me blagajnica. – Samo odnesite stvari doma, pa ćete platiti drugi put.

Odjurim kući, a putem sam smislio pakleni plan. U kuhinji skuham litru jake kave i uspem u termosicu. Uzmem novčanik, sjednem u auto i odjurim do najbolje slastičarnice koja mi je pala na pamet. Kupim šest kremšnita (prisjetio sam se da je pet prodavačica u smjeni), te još šest raznih kolača. Sa svim time banem na vrata samoposluživanja točno u vrijeme za koje sam znao da ima najmanje mušterija, a ni slučajno nema dostava.

Platim račun koji sam dugovao, a zatim ih sve pozovem na kavu i kolače. Učas su se sve zažarile kao curice u pubertetu koje su pozvane na proslavu rođendana. Odjurili smo u skladište, ondje su imale stol i stolice za kojima su sjedile dok su marendale, našle su plastične tanjure, žličice i šalice, svaka je dobila kremšnitu, kolač po izboru i šalicu kave. Vrlo srdačno i prijatno smo pri tome ćaskali o ni spomena vrijednim temama, a svako malo je jedna – po redu – istrčavala prošetati kroz dućan je li sve kako treba i naplatiti ponekoj mušteriji. Imao sam na umu da razgovaram sa ženama koje niti surfaju, niti chataju, niti imaju profil na Facebooku. Pazio sam da pričam sa svim zajedno, sa svakom podjednako, s onom zgođušnom kao i sa svima ostalima. Tek pri kraju, nakon pola sata, rekoh joj izravno pred svima:
– I tako smo mi ipak obavili tu našu kavu!

Suglasila se:
– Ipak jesmo – i kao da je i njoj laknulo, a ipak mi se činilo da se pri tome pomalo rastužila.







Post je objavljen 13.04.2015. u 09:18 sati.