Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/iza777vela

Marketing

Olovka piše srcem ... a srce?

Photobucket
Bjanka, zaspala je na jastuku od plave svile ...
I sad sanja plave snove, tamo negdje gore, u oblacima.


(...)
A kad je umrla gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara,
- jastuke od žute svile niko nije prao,
na doručak niko nije zvao,
a loviti miševe niko nije znao!

Tužne su, tužne i gladne bile,
zaspale su na jastucima od žute svile
i nikada se,
ah nikad se više nisu probudile - belih mačaka šest.
(D. Radović)

Kad je umrla stara gospodična Paulina, iza nje je ostala kuća s vrtom, mala kolekcija umjetničkih slika, osrednji račun u banci ... i šest mačaka.
Iako se gospodična Paulina nikad nije udavala niti je imala djece, nije bilo opasnosti da njezinih šest mačaka zaspu na jastucima od žute svile. Naime, svi jastuci u kući gospodične Pauline bili su plavi, a o mačkama odlučile su pobrinuti se kćeri Paulinine mlađe sestre, koje su naslijedile kuću i vrt. Gospodična Paulina umrla je u 90-oj, pa ni njezine nećakinje Helena i Anja više nisu bile mladice te novembarske večeri kada su, dan nakon pogreba, stajale na pragu tetkine kuće.

Kuća je tako pusta bez tetke Pauline ... rekla je Anja Heleni kad su obje zakoračile preko praga.

Kuća je bila topla, radijatori su grijali, miris ruža širio se predsobljem, a u svjetlu svjetiljke koju su upalile u predsoblju zatitrale su sitne, jedva vidljive čestice prašine koju je s police pretrpane knjigama podigao hladni novembarski vjetar, ušuljavši se kroz još uvijek otvorena vrata. Bit će neobično bez Pauline, rekla je Helena. Obje je pamtimo oduvijek, ne samo da smo uz nju odrasle ... nego i ostarjele ...
Stajale su još trenutak u predsoblju obuzete uspomenama: mlado lice tetke Pauline i njezino meko krilo u kojem su slušale priče dok bijahu djevojčice, pogled Paulinin, i u starosti još uvijek iskričavo plav, pun osmijeha i skrivene sjete. Zadnjih je godina tetka Paulina postala pomalo čudna, kao i svi starci ... iako ... Paulina je oduvijek bila pomalo 'na svoju ruku'.

Anja i Helena prođoše tetkinom kućom u kojoj im bijaše poznat svaki kutak. Tu su se igrale kao djeca, tu su se i njihova djeca tako rado igrala. Tu su se svi okupljali za blagdane, za rođendane. Posebno svečano bilo je svakog 17-og novembra kad se slavio Paulinin i Helenin rođendan, jer tetka i starija nećakinja bile su rođene istoga dana, pa su se rođendani slavili prvo kod Pauline, a dan kasnije kod Helene.

Sjećaš li se Paulininih rođendana? upitala je Helena Anju.
Sjećam se ... rekla je Anja ... posebno onog 59-og, kad je Paulina kuću ukrasila s 59 bijelih ruža a mi smo je zadirkivale da joj ih je poslao neki tajni obožavatelj. Sjećaš li se što je rekla kad su je pitali zašto nije pričekala i veliko slavlje napravila za 60-ti rođendan?

Ha ha ha .. nasmijala se Helena. Rekla je da se parni broj cvjetova nosi samo na groblje ... I da je odlučila zaustaviti se u 5-oj, najboljoj deceniji svog života ... Čini mi se nevjerojatnim da je od tada prošlo trideset godina ...

Obje su pogledale prema Paulininom secretairu od trešnjeva drveta na kojem je u visokoj staklenoj vazi mirisalo pet bijelih ruža.
Rekla mi je - nek' budu bijele ... Bilo je to u ponedjeljak ujutro ... a kad sam joj ih predvečer donijela, nisam ni pomislila da je vidim posljednji puta ... prošaptala je Anja.
Je li ruže, kao i obično, pomilovala ... prije no što ti je rekla u koju vazu da ih staviš? upitala je Helena, iako je i bez toga znala odgovor.
Anja se nasmijala: Ah, teta Paulinine ruže ponedjeljkom ... Zadnjih je godina uvijek ponedjeljkom naručivala pet bijelih. Nije više izlazila, pa sam ja ponedjeljkom odlazila u cvjećarnicu. Uvijek sam se pitala zašto baš ponedjeljkom ...
Umrla je te noći, u ponedjeljak ...nešto prije ponoći, procijenio je liječnik ... Zatekla sam je u utorak ujutro kako leži na boku, kao da spava ... no, oči joj bijahu otvorene kao da još uvijek gleda u ruže koje si joj ostavila kraj uzglavlja ... rekla je Helena, zagrlivši Anju.

Zadnjih su se nekoliko godina Helena i Anja brinule o tetki Paulini, dolazile na smjenu svakoga dana da je obiđu, pospreme joj stan, obave kupovine i popričaju s njom. Sada su stajale su još neko vrijeme šuteći i sjećajući se a potom su otvorile ladicu Paulinina pisaćeg stola da pokupe dokumente koji su bili potrebni za upis u maticu umrlih. Sve je tu, rekla je Anja, prebirući po ladici ... Osobna, krsni list ... a tu je i polica životnog osiguranja, papiri o kućevlasništvu ...

U ladici je, pokraj mape s dokumentima, stajala mala porculanska košarica puna osušenih ružinih latica koje je vrijeme već gotovo smrvilo u prah. Pomaknuvši košaricu, Anja je ugledala snop pisama povezanih svilenom trakom. Sagnule su se obje nad taj svežnjić. Na nekim su pismima prepoznale tetkin rukopis, na drugima su uglati potezi otkrivali mušku ruku. Na trenutak, bile su u iskušenju pročitati pisma, saznati o Paulini ono što o njoj nisu znale - Paulina je ljubila ... i ljubljena bila ...
S jedne se ruže bijele latice osuše i prosuše po pismima, a Anja i Helena prestrašeno se trgnuše, kao kad ih je, kao djevojčice, tetka Paulina zatekla kako zaviruju u istu tu ladicu pisaćeg stola.

...

Držeći se za ruke, Helena i Anja izađoše u dvorište.
Plamen se već ugasio, u ložištu starog vrtnog kamina ostao je samo pepeo, a one su još uvijek stajale i držale se za ruke, gledajući tanki pramičak dima koji se dizao prema tamnoplavom noćnom nebu s kojeg su počele padati prve pahulje ...






Post je objavljen 25.09.2011. u 09:41 sati.