Marketing
Putnik u tramvaju i zurenje
Tipični putnik tramvaja ima tačno određeno ponašanje. On se sakrije iza novina, začepi uši slušalicama a ako je slučajno svoju lektiru zaboravio kod kuće, nagne glavu u stranu i drijema. Ukoliko se na taj način ne okupira doći će u situaciju da svoj pogled usmjeri na neki od dijelova tijela drugih putnika. Tada se može vidjeti da su cipele na jednim nogama nove i da sigurno nisu bile jeftine, da lak na noktima treba obnoviti, dijelovi razgovora dopiru do mozga, da je jedan top suviše uzak i da se njegovi tregeri moraju stalno podizati. Polako počneš odgonetati kakve namjere ima gospođa koja u ruci nosi čokoladnu tortu zapakiranu u providnom kalupu, da li je jedna mlada žena koja u kolicima ima blizance ostala trudna na prirodan način ili primjenom hormonalne terapije koja obično ima za posljedicu dvojke, trojke... sve stvari koje me se inače uopće ne tiču. Ponekad je čak zabavno pustiti mašti na volju i isplesti priče, čiji su glavni junaci putnici koji sjede pored mene.
Moram priznati, a ne samo ja, da sam radoznala. Bilo bi najjednostavnije kada bismo mogli nesmetano, za vrijeme cijele vožnje, da posmatramo druge i primjećujemo stvari, koje nas u principu poslije izlaska iz tramvaja više ni ne zanimaju. Najjednostavnije bi bilo kada se ne bi morali pretvarati da ne zurimo u druge.
Međutim u čemu je stvar? Učili su nas već od malih nogu da je zurenje ili zijevanje u druge nepristojno. Kad se toga sjetimo usmjerimo pogled kroz prozor, na korpu za smeće ili na šare na materijalu kojim su presvučena sjedišta da bi spriječili skretanje pogleda na objekat našeg zanimanja. I na taj način suzbijamo radoznalost.
Sjećam se jedne izložbe američkog umjetnika Gregory Crewdsona u jednoj düsseldorfskoj galeriji na koju me odvukla Stephanie (inače nisam baš ljubitelj moderne umjetnosti, ali Stephanie je bila galerist i zarada joj je zavisila od broja posjetilaca, odnosno kupaca). Na toj izložbi mogla sam raditi upravo ono što se inače zove nepristojnost...mogla sam zuriti koliko mi duša želi. Figure, veličine normalnog čovjeka bile su u galeriji raspoređene tako da nisu mogle da budu potpuno okružene publikom.
Ja sam se smjestila na jednu od postavljenih klupa i zabavljala se tako što sam nalazila posjetioce koji su zurili u nekoga drugog. To mi je uspjevalo jer niko nije primjetio mene na klupi pošto sam bila totalno nepomična, baš kao i figure na izložbi. I tako sam uživala u zabranjenom (i ja sam zurila zar ne) sve dok jedan iz publike nije upozorio na mene tako što je rekao kako ova figura (pokazao je na mene) ima toliko životnosti u sebi da umjetnik nije zaboravio čak ni dlake u nosu...a onda je odjedanput ustuknuo, jer sam ga na tu primjedbu pogledala direktno u oči. To je bilo stvarno zabavno. Najuspješnija izložba u toj galeriji sve do dan danas.
Da li je zurenje ljudska potreba?
Post je objavljen 08.12.2011. u 08:24 sati.