Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/iza777vela

Marketing

Eh, da je ljubiti lako …

Photobucket


Da je ljubiti lako,
ljubio bi svako ...

Refren country pjesme odjekivao je ispod pokislih tendi kafića uz jezero.
Dan je bio hladan i sumoran, jesenji. Jan je sa svojim terijerom Texom izišao na uobičajenu šetnju oko jezera uz koje se pružalo omiljeno gradsko šetalište, toga predvečerja pusto. Sitna jesenja kiša obeshrabrila je šetače pa je Jan, žustro koračajući duž obale, susreo samo mladića koji je 'istrčavao' svoga dobermana. Janov foksterijer Tex zareži, mladić zategnu uzicu na kojoj je vodio svoga psa, a Jan uhvati Texa za ogrlicu. Oštrim mu glasom reče - K nozi - i psi se mimoiđoše bez kavge. Kad im se doberman izgubio iz vida Jan pusti Texovu ogrlicu, a pas veselo potrči naprijed, stazom uz jezero.

Da je ljubiti lako ...
Refren pjesme nastavio se Janu motati u mislima.
Jan je oduvijek smatrao da je ljubiti lako. Doduše, bilo je to uvijek više olako, nego lako, morao je priznati sam sebi. Sve dotadašnje Janove 'ljubavi' bile su 'lake', a kad bi se završile bilo mu je lako krenuti dalje, bez osvrtanja. Tex zalaja na jato pataka koje su, navikle da ih šetači hrane, doplivale bliže obali. Ostario je, pomisli Jan gledajući svoga ljubimca. No, još uvijek mu je srce mlado, da ga nisam zadržao, pojurio bi na onog dobermana. Tex je bio 15-godišnjak i njegov se pseći vijek bližio kraju. Jan je primjećivao kako pas postaje sve kraćeg daha, apetit mu se smanjio, duže su ga šetnje umarale. Ostarili smo obojica, pomislio je Jan. Posljednje dvije godine primjećivao je da je i sam postao sporiji. Na svojem uobičajenom 10-dnevnom skijanju te je zime birao lakše staze. Nije to više skijanje, to je samo 'vozanje' na skijama ... konstatirao je s gorčinom.
...

Dok je stajao nad malom humkom pod starim hrastom, Jan se sjetio te šetnje uz jezero i refrena pjesme Da je ljubiti lako ...

Da se ja pobrinem za tijelo? upitao ga je veterinar toga jesenjeg poslijepodneva.
Ne, ja ću ... odgovorio je Jan.

Zavio je Texovo tijelo, koje se već počelo kočiti, u kariranu vikend deku i odnio ga na stražnje sjedište svoje mazde. U prtljažnik je već ranije, krenuvši veterinaru, spremio ašov. U šumi u kojoj je s Texom često gljivario pronašao je lijepo mjesto i iskopao raku. Sad je stajao nad humkom, ljut sam na sebe zbog tog refrena kojeg se nikako nije mogao riješiti: Da je ljubiti lako, ljubio bi svako ...

...

Godinu kasnije, jednog poslijepodneva, Jan je u nekom drugom gradu, s prozora hotelske sobe, gledao obalu rijeke. Iako jesenji, dan je bio vedar, sunce je na riječnu obalu izmamilo šetače. Među njima je bilo i onih koji su poveli svoje pse u šetnju. Postarija je dama nosila u naručju svog sićušnog pekinezera, mlada je vitka djevojka vodila na povodcu vitkog hrta, postariji je gospodin dozivao svog vučjaka, dječak u džinsu utrkivao se s crnobijelim foksterijerom ... A Jan se opet sjeti refrena one pjesme čija melodija bi mu se povremeno vraćala u sjećanje, pa ga potom pratila čitavoga dana: Da je ljubiti lako …

E, baš si izabrala trenutak, reče Jan pjesmi i nastavi u sebi pjevušiti - Da je ljubiti lako ...

Dok je u ogledalu provjeravao je li dobro izbrijao svoju jaku bradu, upita sam sebe: Ima li smisla ponijeti ruže u posjet nekomu tko te je pozvao da ti pokaže svoj ružičnjak?

Ustvari, pozvao sam se sam ... pomisli.
Što je drugo i mogla reći nego - dođi - kad sam po treći put rekao kako bih jako želio vidjeti taj njezin vrt ...

Cvjećarnica je bila prekoputa hotela i Jan izabere tri poluotvorena bijela ružina pupoljka na dugim stapkama, pazeći da cvjetovi i listovi budu besprijekorni. Samo ih povežite svilenom vrpcom, reče cvjećarki.
Taksi je tada u njezinu gradu bilo teško dočekati pa on produži prema autobusnom stajalištu. Dok je s nestrpljenjem čekao gradski autobus, izvadi iz džepa ceduljicu na kojoj mu je ona zapisala svoju adresu i ponovo je pročita, iako je adresu odmah zapamtio.

...

Iako se septembar bližio kraju veče je bilo toplo.
Večerali su u njezinu vrtu, uz svijeće. Razveselila se ružama koje joj je donio a njega je ohrabrio pokret kojim je pupoljke prinijela usnama pa se nagnuo i poljubio je. Malo je ustuknula, uspio je usnama samo okrznuti rub njezinih usana. Nakon večere su ostali sjediti u vrtu. Mračilo se, pili su vino, a on se opet nagnu prema njoj, namjeravajući je poljubiti. U tom trenutku njezin mu se veliki crno-bijeli mačak očeša o noge.

Budi pristojan, Lucky ... reče ona mačku, a on se nasmija i upita: Na kojeg to od nas dvojice Srećkovića misliš?

Ponoć je već davno bila prošla, gradski autobusi više nisu vozili.
Žao mi je, morat ćeš pozvati taksi, ako uopće još koji vozi u ovo doba, u ovoj našoj selendri ... rekla mu je. Ne brini, nije daleko do hotela, noć je topla, radije ću pješice ...odgovorio je.
Ispratila ga je do ugla i tu se poljubiše.
Sad mu nije, dok ju je ljubio, rekla: Polako, polako ... kao što je to učinila koju minutu prije. Usne joj se otvoriše i priljubiše se uz njegove, sad je i ona ljubila njega, a ne samo on nju.
Polako, polako ... morao je on sada reći sam sebi.

...

Neće biti lako ... mislio je hodajući prema hotelu kroz toplu proljetnu noć. Stariji sam od od nje desetljeće i po ... No, u toj toploj jesenjoj noći on se nije osjećao starim, a misli koje su mu se vrzmale glavom bile su sasvim mladenačke. Vrativši se u svoju hotelsku sobu, nazvao ju je da joj se zahvali na večeri: Oprosti, bio sam nasrtljiv, poput nekog starog mačka u februaru ... Neću ti zamjeriti ako me više nikad ne pozoveš na večeru ...

Nasmijala se zvonko i rekla mu: Sljedeći puta bit će dovoljna i jedna ruža ...a on pomisli kako će joj sljedeći puta donijeti jedanaest, jedanaest crvenih ...

...

Šest godine kasnije, dok je sam sjedio u kupeu vlaka, putujući prema njezinom gradu, posegnu u džep, izvadi novčanik, izvuče iz pretinca ceduljicu koja se već raspadala od presavijanja i ponovo, po tko zna koji put, pročita adresu koju je šest godina ranije zapamtio od prve.

Da je ljubiti lako,ljubio bi svako ... ponovo mu u mislima odjeknu ona melodija. Ljubio bi te svako ... pomisli, no na samu pomisao da je ljubi netko drugi, prođe ga jeza.

Dok je vlak ulazio u stanicu on još jednom pročita adresu s ceduljice, složi papirić i spremi ge u džep. U svijesti mu zatitra slika njezine ograde na kojoj sjedi sjenka crnobijelog mačka i pomisli kako će opet, kao i svaki put, da ne bude 'uroka', prije no što pritisne zvonce mačku reći:

Hajde da vidimo, nas dva srećkovića,
hoće li nas Ona pustiti unutra ...


Photobucket





Post je objavljen 19.09.2011. u 09:07 sati.