Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/iza777vela

Marketing

ruže u prozoru ...

Photobucket


Prozori su me oduvijek fascinirali, oduvijek sam vjerovala u onu izreku:
Oči su prozori duše...
... a prozori su oči kuće ...

Kao djevojčica, rado sam i sama sjedila na prozoru, promatrajući prolaznike ... i oblake.
Prozori, osvjetljeni ili zamračeni, zakriljeni zavjesama ili široko otvoreni, neodoljivo su me privlačili. Moram priznati da sam kao djevojčica rado zavirivala u tuđe prozore (i još uvijek to činim), iako su me upozoravali kako to nije pristojno. Meni se, međutim, činilo jednako tako nepristojnim ne pogledati kući u prozore, kao i ne pogledati u oči čovjeku, dok s njim razgovaraš ili dok ti ide ususret ...

...

Obično bismo iz naše ulice, na samom početku Retfale, baka i ja prema Centru krenule Ružinom ulicom. Iako se ta ulica tada zvala drugačije, baka ju je odbijala zvati novim imenom, za nju je Ružina uvijek bila i ostala Ružina. Ružina je u vrijeme moga djetinjstva bila ulica prizemnica, kuće su u njoj bile malene, s crvenim krovovima na kojima su rasle 'čuvarkuće', s drvenim vratima i starinskim prozorima, zastrtim necanim 'firangama' s motivima ruža. Znala sam svaki prozor, od početka do kraja Ružine, i mogla sa sigurnošću predvidjeti koga ću i što na kojem prozoru zateći, kad budem tuda prolazila.

Na početku Ružine, u kući s plavo obojenim prozorima, u jednom od prozora uvijek bi sjedio debeli crno bijeli mačak, nalik svojoj debeljuškastoj prosjedoj gazdarici. Jednom mi je, dok sam prolazila ispod prozora, šapom skinuo plavu mašnu iz kose a njegova je gazdarica ciknula u strahu da me nije ogrebao. Ona nije imala djece, a mene je uvijek oslovljavala s 'mala princeza', kada bi baka zastala da s njom popriča i da pogladi njezinog debelog mačka.

Na malom uskom prozoru 'kiblhausa', nekoliko kuća dalje, uvijek bi u okrnjenim loncima cvjetalo bijelo cvijeće, iz dubine sobe uvijek se čula glazba s gramofona: Bijele ruže, tužne ruže.
Žena koja u toj kući stanuje sigurno zove Ruža, uvijek sam pomišljala kad bismo stigli do toga prozora i pitala se: Tuguje li Ruža za onim iz pjesme, onim za kojeg se nije udala?

Još nekoliko koraka i eto nas do kuće čiji su prozori bili razbijeni a poderane zavjese skrivale prazne sobe. Na jednom od razbijenih prozora još uvijek je stajala plava vaza s buketom prašnih ruža od krep-papira. Pitala bih se tko li je tu stanovao, pitala se: Kamo je i zašto je otišla žena koja je nekad prala te prozore i glačala te zastore? Žale li za njom ta pusta kuća, ti razbijeni prozori i poderane zavjese ...
I tko joj je, nekad davno, darovao te ruže?

Na sunčanoj strani Ružine bila je i jedna kuća čiji su prozori danju uvijek bili zatrti a uvečer širom otvoreni i osvijetljeni. Ta mi se kuća oduvijek činila zagonetnom. Jedne sam večeri, šetajući tuda s bakom, na prozoru te kuće ugledala ženu koja je tu stanovala. Bila je već prilično stara, barem za moje djetinje pojmove, no sada shvaćam da joj nije moglo biti više od četrdeset. Ženina je 'ondulirana' kosa crveno žarila, obrve su joj bile očupane pa nacrtane, usta namazana jarko crvenim ružem. Iako je bilo svježe, žena je na sebi imala samo crveni svileni kombine tankih bretela, a u kosi joj je bila zataknuta crvena 'umjetna ruža'. Nagnula se kroz prozor, prašeći krpu, pa smo baka i ja zastale da nas ne pospe prašinom.
Zašto ova teta noću sprema kuću? upitala sam baku.
Noćna ptica ... rekla je baka ... Stare navike teško umiru.
Tada nisam shvatila bakin odgovor, no kasnije, puno kasnije, saznala sam za trač prema kojem se crvenokosa gospođa prije udaje bavila 'noćnim zanatom', pa joj je ostala navika da danju spava a noću viluje.

Negdje 'na pola' Ružine, baka i ja uvijek bismo prešle na prijeku stranu i zastale kraj prozora bake Kalinović. Bila je to sitna starica koja je čitav dan provodila na prozoru. Iako sam tada bila malena, nitko mi nije morao reći - to blijedo ostarjelo lice čuva neku tužnu tajnu. Baka Aurela bi uvijek tu zastala, poklonila bi bijelu ružu, ubranu u svojem vrtu, starici na prozoru, pa bismo onda nas dvije produžile.
Bilo mi je valjda osam godina kad mi je baka ispričala tužnu priču stare Kalinovićke. Jednom davno, dok je baka Kalinović bila mlada žena i živjela u toj istoj kuči sa svojim mužem i malim sinom, dogodilo se nešto strašno. U malom je dvorištu mladi bračni par upriličio kolinje, mati se načas okrenula, a sinčić je upao u kotao s kipućom vodom. Ona je potom dugo bolovala, a zatim joj je i muž umro, ili ju je napustio, pa je ostala sama, čekajući starost i smrt, tu na tom prozoru.

Nakon razgovora s gospođom Kalinović, baka i ja bismo se vratile na sunčanu stranu ulice i krenule dalje, a ja bih se veselila jednom prozoru na koji bi baka Aurela ponekad kucnula.
Zavjese bi se na tom 'kibicfensteru' raskrilile, blijeda žena, još uvijek plavokosa i mladolika unatoč godinama, luknula bi kroz staklo, pa otvorila prozor. Pozdravila bi se s bakom, popričala s njom, a meni bi uvijek dala čokoladni bombon u obliku srca, zavijen u zlatni staniol. Baka mi je ispričala da su ona i ta bljedolika žena nekada, dok baka još nije nazidala kuću, stanovale u istom dvorištu.
Bila sam već odrasla kad mi je baka priču o bljedolikoj ženi s čokoladnim srcem ispričala do kraja: U to vrijeme sam s tvojom mamom, tada djevojčicom, živjela u iznamljenom dvorišnom stanu. Prozori su nam gledali na zajedničko dvorište koje je koristilo više stanara. Subotom bi žene iz dvorišta predvečer sjele pod brajdu prekrivenu nojom i čekale da im se muževi vrate s posla ili iz krčme.
Jedne su mi subotnje večeri, pričala je baka Aurela, žene kazale da sam sretna što nemam muža.
Blago vama, gospođo Aurela, ne morate strahovati hoće li se subotom vrati pijan.
Te su moje komšinice, nastavila je baka pričati, u nedjelju ujutro na dvorište izlazile s modrim okom ili razbijenim usnama, sve osim blijede Anke. Ankin je muž bio policajac, bio je puno stariji od nje, subotom bi joj donosio ružu i bombonjeru u obliku srca. Sve su žene iz dvorišta zavidjele Anki na muževljevoj pažnji.
Udari li te ikada onaj Tvoj? upitale su je jednom.
Blijedolika je Anka pocrvenjela poput bulke i tek je nakon dugog nećkanja priznala: Sramota me kazati, no taj Moj je strašno ljubomoran. Ponekad ga obuzme strah da ga varam i da ću ga ostaviti ... zato što nemamo djece ... pa me onda istuče. Stid me priznati, no on me, kao da sam dijete, savije preko koljena, zadigne mi suknju pa me išiba po guzici. Nije zalud 'pandur', ne voli ostavljati vidljive tragove.
Moji su me roditelji i braća odgovarali od udaje za njega, dvostruko starijeg od mene. No, ja sam se tako zaljubila da sam mislila kako ću umrijeti ako ne budem njegova ...

Dok mi je baka pričala tu priču, sjetih se okusa čokoladnih bombona koje mi je darovala bljedolika Anka ... i neka gorčina izbrisa mi sjećanje na njihov sladak okus.




Dok bismo šetale Ružinom ulicom, baka bi mi ponekad pričala o prozorima Kijeva, grada u kojem je odrasla:
Na svakom je prozoru 'furtočka', mali prozorčić pri vrhu prozorskog okvira. Zime su u Kijevu duge i hladne, pa 'furtočka' služi za prozračivanje stana koji bi se previše 'ishladio', ako bi se otvorilo veliko prozorsko krilo.

Pričala bi mi i kako je kao djevojčica jedne zime prislonila usne uz zamrznuto prozorsko staklo, pa ostala 'priljepljena' za prozor. Pričala bi mi o božićnim svjetlima u prozorima od kojih je blistao čitav grad, o majčinim čipkanim zavjesama s motivom ruža, zbog kojih je dobila batina kad je s njih, škaricama, izrezala jednu od ruža. Pričala bi mi o konjskim zapregama s praporcima, o prolaznicima u bundama i krznenim šubarama i cigankama ogrnutima svilenim marama s oslikanim ružama, o uličnim sviračima ... i oblacima koje je gledala sa svoga prozora, dok je bila djevojčica ...

...

Bilo je u još mnogo prozora i žena i ruža iza prozorskih zavjesa, u Ružinoj ulici ... i u pričama moje bake Aurele.
Dok su godine prolazile, žene su starile i umirale, ruže venule, zavjese na prozorima žutjele, prozori se zamutili od prašine i kišnih kapi ...
A zatim bi nestalo i kuća i prozora. Niske prizemnice s pendžerima i kibicfensterima tiho su umirale, u Ružinoj je odjednom bilo sve više višekatnica sa stanovima na prodaju, sve manje vrtova s ružama.
Godine su prolazile, baka Aurela od starosti se smežurala i smanjila k'o osušen ružin cvijet, a ja sam od djevojčice na prozoru odjednom, dok se nisam ni snašla, propupala u djevojku, pa potom postala odrasla žena. Žena koja još uvijek zaviruje u prozore, poput znatiželjne djevojčice, koja još uvijek ponekad i sama sjedi 'na prozoru', iščekujući i ispraćajući ...

... i gledajući oblake.





Post je objavljen 13.09.2011. u 22:09 sati.