Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/maddogsh

Marketing

Za naslov nemam inspiracije, sve sam potrošio pišući tekst



Umjesto posve romantične atmosfere koja je obično povezana sa prašnjavim mjestima koja dugo nitko nije posjećivao, a bila su nekome dom, a koja se dogodi u trenutku kada netko drugi otvori vrata, prozor, dugo zaključani podrumski ulaz ili slično, ova priča započinje upravo otvaranjem, čega, gdje, na čemu, kada i zašto – zapravo nije bitno. Karakteristično je kako je kombinacija zvuka i mirisa, nakon otvaranja toga što se već otvorilo iz našeg junaka izmamila uzdah, zapravo, budimo iskreni, urlik:
- U tri pičke materine, kako je tu sve zapušteno!
Te se potom prolomila sva dugo nakupljana tišina iz naslaganih kanti sa sasušenom bojom, nestabilno položenih fotelja, nešto starih tepiha, par ljestava, hrpe alata, jednih tački, par madraca, dva-tri kreveta,... uglavnom svega onog što se može ionako pronaći na kojekakvim mjestima u zapuštenih kućanstava, i to baš nekako u istom trenutku kada se naš junak, (digresija prva: identitet mu za početak i nije previše bitna stvar, a i "junak" načelno ne mora značiti kako jest muškarac, odnosno ili tko zna zna, tko ne zna, nije čitao Dostojevskog (digresija druga, odnosno prva u prvoj: obično se veli, tko zna,zna, tko ne zna njemu dva, e pa dvojka je obično i bila ocjena onima koji za lektiru, eto, "ma, baš nisu pročitali Dostojevskog, ali eto sve ostalo... da?... Anu Karenjinu... da to je priča o maloj desetogodišnjoj djevojčici imenom Kozeta koja prodaje žigice i... nije?... kako nije?... pa čitao sam... no, dobro nisam... ")), dakle upravo u trenutku kada je našem junaku orijentacija postala poprilično otežana budući je glava završila tamo gdje su do malo prije bile noge, koje su, isto tako, poletjele prema prethodnoj poziciji glave, pa se naglo spustile na sasvim neočekivano, pomalo mokro mjesto (ko za vraga jedna je kanta boje bila otvorena poprilično nedavno, te još nije stigla dobiti onu, pravu, debelu sasušenu koru, već sako tanku pokoricu, što nije izdržalo te je dotičnim nogama dalo malo drugačijeg kolorita, točnije, tišina koja se prolomila, poklopila se sa promjenom položaja junaka nam našeg.
Za sve Vas koji ste do ovog trenutka već obrisali znoj, uzdisali i tražili točku ili bilo kakvu drugu interpunkciju koja bi Vam omogućila da odahnete od toliko napetosti, objasnimo – junak je pao preko hrpe ostavljenih raznoraznih stvari i usput nogama uletio u ne dovoljno sasušenu kantu boje, pri čemu sama boja u kanti i nije toliko bitna, (znam da Boja skuplja potpise na peticiju privlačnog naziva "I mi boje smo bitne").
- Uhhhhh!
- Ne uhći
- Tko je to?
- Da ti velim da sam tvoja savjest, znam kako bih završila
- Dobro, nisi savjest, mada mi se čini kako bih radije da jesi, a tko si onda?
- Janja
- Janja?!? Koja Janja?
- Dobro, koliko Janja poznaješ?
- Paa... – i počne brojiti na prste
- Daj, Maurice, ne zajebavaj
- A, ta Janja! Pa što ne kažeš
- Pa rekla sam...
Ostavimo dakle Mauricea i Janju u onome što oni drže dobrim i produktivnim razgovorom i posvetimo se nekakvom, dakle, objašnjenju, jer, vjerujte mi, iako je ovo sve skupa možda dobro započelo, nemam niti sam dovoljno strpljenja odugovlačiti, pa ću to onako, in medias tres... Dobro, tres je već bilo...
Tko se više ne sjeća, pred Vama su Maurice Čavlek, pomoćnik i prijatelj Gabriela de Mefista i Janja Krpić, Gabrielova što god da jest već, Lucifera starog kći, te dižu prašinu, nakon što je ta ista prašina, popraćena tom gromoglasnom tišinom, stajala i nakupljala se 11 mjeseci.
U nastavku, koji vjerojatno neće biti za 11 mjeseci, no, tko zna (jer nitko ništa ne zna, i za to se dobije dva, ne... krhko je znanje), čitajte više o suvremenim metodama čišćenja i sredstvima za čišćenje, pri čemu najavljujem i posebnog sponzora, tvrtku "Čisti pakao" d.o.o. Devetokružna 10, treći kat, soba 666, Pakao.


Post je objavljen 11.09.2011. u 13:17 sati.