Ovaj svijet postaje sve više i više ženski. Mi žene, postajemo sve više i više dominantniji članovi čopora koji na putu do ostvarenja svojih totalno bezveznih ciljeva uklanjamo najslabije članove zajednice koji nam stoje na putu.
Današnjem muškarcu, mislim da je vrlo zahtjevno opstati u ovom kaosu koji mu je nametnut, a žene su posvuda: na radiju, u trgovini, na šalteru u banci, uredu porezne uprave, sudu, nadzornom odboru, policiji, saboru...I vjerujem (jer sam žena) da sve ovisi o tome jesi li joj kliknuo ili ne.
Naravno, postoje dijelovi Zemlje gdje su žene potlačene, zakinute, maltretirane, a mislim da i u tim kutevima gdje su one mučene i obespravljene one nekako uspiju krojiti svima život, barem nekoj ženi pored koje je nekako dominantna.
Što je to u ženi, klasičnoj, tipičnoj ženi da želi kontrolirati i upravljati svime oko sebe?
Vjerujem da svaki ljubavni odnos umire radi barem jedne "treće osobe", a to je neka žena koja nije nužno ljubavnica. Čak smatram i ovo što je Rohatinskog ugrizao pas- imala je tu prste neka žena, nije to bilo samo tako. Uglavnom, iza svakog nesklada i nemira obično se krije žena koja onda povlači lavinu za sobom, a muškarac može samo mirno gledati kako se sve raspada. Ovo je muški svijet...Molim lijepo, a kada su muškarci doista obukli hlače u obitelji??
Znam jednu situaciju gdje se trenutno jedan muškarac razvodi, a situacija je kako to obično biva vrlo komplicirana: hipoteka, djeca, ostalo... Na upit što dobija kad izađe iz tog višegodišnjeg bračnog staža, gdje zapravo naočigled gubi sve: dom, intimnost s djecom, ostalo... On odgovara: Svoj život.
Muškarci su odavno postali pičke i izgubili svoj život, a samo nekolicina hrabrih pakira svoje stvari u kofer, nosi za sobom prtljagu koju ne može tako lako objasniti i radi rez u životu na koji moram ustati i zapljeskati. I nema te sestre, nema te majke, nema te rodice, nema te prijateljice, nema te socijalne radnice, nema te odvjetnice, nema te babe koja će ga zaustaviti u potrazi za vlastitim životom.
Tek kad se svi muškarci otarase nas žena: možda nešto i bude od ovog svijeta. Zašto želimo da nam muškarac kuha? Mislim, ne mogu biti dvije pičke u kuhinji: ili ja ili nitko ili ćeš samo ti. Zašto želimo da nam muškarac čisti i pere? Valjda da bi kasnije mogle zanovijetati kako je to loše odradio. Zašto želimo zarađivati više od njega i natjecati se tko više doprinosi? Jer smo iskompleksirane. Zašto kad dijete plače, kažemo: Pusti, ja ću? Jer mislimo da smo bolje i nezamjenjive.
Ali, čudan je taj odnos muškarca i žene jer počinje odmah, sisom. Beba doji i na taj način u samom startu započinje ovisnost i povezanost. Što je roditeljstvo, jednom sam čula, to je način da nekome uništiš život od doista prve sekunde.
Moj muškarac nije crn s plavim očima, nema dva metra, nema pločice i posvađamo se bilo kad i bilo gdje i kako je on to jednom rekao: "Ja nisam jedan od onih koji će nazvati jahtu tvojim imenom, a onda te u četiri zida prebiti na mrtvo ime. Ako te želim poslati u pičku materinu usred Konzuma, pošalji i ti mene i riješena stvar. ". Znaju me pitati "Jesi li sigurna da je on taj?" Nisam, ali nije pička i to je jednimo što sam na muškarcu tražila i jedino ću to opet tražiti, a u našem odnosu nema manevra, nema načina po kojem ja njemu mogu isprati mozak. Po kojem mu bilo koja žena može isprati mozak.
Zato, pustimo ih da gledaju nogomet, slušaju Bižuteriju, klade se nedjeljom, imaju trbuh, prde, čačkaju zube, puše i piju pivo, usmrde cijeli WC imaju užasne prijatelje i nikad ne skuže da smo baš sada došle s frizure, ali primijete da nam je dupe veće. A ako žele nešto promijeniti na sebi ili u sebi: tu nastupamo mi žene kao neki vid potpore. Zar je to toliki problem?
Post je objavljen 11.09.2011. u 11:58 sati.