Oče, stanuješ li u mojoj duši, tada ona mora biti posve čista.
Moja duša, Oče, mora biti sveta, jer ti si svet.
Kako?
Polagano nestaje ushit, pljesak, poklik, polagano se utišava svaka pjesma.
Zamjenjuje ju molitva.
Poneka svijeća.
Oltar.
Poneki cvijet.
Zahvala.
Tek sada predstoji nam primiti se posla!
Odjednom, a da i ne opazismo, jenjava u nama i zadnja mrva oholosti kojom se ponekad ranije poželjesmo pokazati svijetu.
Nestade lijenosti, izgovora, dogovora, pregovora, uvjeravanja, obmana, pomama...
Odoše od nas i jadikovke i plač i psovke i neumjerenost i dosada i svaka druga napast.
Zamijeniše ih post, pokora, poniznost i pobožnost.
Sada našu dvoranu ispunjava
Snaga.
Jasnoća.
Razum.
Dosljednost.
Ustrajnost.
Odgovornost.
Na oko, ostadosmo tu gdje bismo.
Ostadosmo u svijetu, ali znamo već do sad...nismo od svijeta.
Od Njega smo.
I kamo god zakoračili, naša dvorana, uvijek nam je prva na umu.
Naša duša, Njegov dom, prvi nam je na mjestu.
I ma kamo hodali, ma što činili, ma s kim razgovarali, duša sama i On s njom postadoše nam suputnici.
Napokon uspostavismo odnos sa samima sobom.
Napokon dohvatismo priliku biti u odnosu s Njim.
I znamo, duša nam naša govori...bit ćemo opet zvani.
Opet će glasno "ni od kuda " zagrmjeti naše ime.
Čim Mu potpuno povjerujemo.
Čim doista naučimo sklopiti ruke, pasti na koljena, pokloniti se i odazvati.
Doista odazvati!
Ne u panici, ne u muci, ne u ushitu, ne u sreći, ne u boli, ne u žalosti.
Treba nam odazvati se glasom naše obnovljene duše.
Učinimo li to jednako skromno kao što smo skromno pali pred vrata naše vlastite osobe, ne znajući i ne pitajući se što nas u njoj očekuje, bit ćemo zvani.
U miru.
U radosti.
Sada, kada smo potpuno doživjeli sebe u miru, mir je posvuda i oko nas.
Sada kada znamo primati milosti, milost je kamo god se zaputili.
Bez pitanja.
Bez straha.
Bez dvojbi.
Bez ako.
Bez ali.
(kraj)
Post je objavljen 10.09.2011. u 21:25 sati.