Sada već posve naviknuti na stanje budnosti. Žedno i gladno očekujemo da nas se ponovno oslovi.
Da možemo odgovoriti.
Raširiti ruke.
Pohrliti.
Povikati...
Ali ne...
Onaj koji zove zna za svaku našu ne spremnost na odaziv.
Pa zar se i sami ne premišljasmo o tome, kako ćemo se idući put odazvati?
Zar ne pokušavasmo trgovati u svojim pomislima na idući poziv?
Pregovarati?
Zar ne pokušavasmo sami sebe precijeniti?
Zar ne htjedosmo prvo znati kakav je poziv, a tek se onda, prema prilici možda i odazvati?
Zar nam nisu na um padale sve moguće opcije zbog kojih nas zove?
Zar nismo pokušali unaprijed birati, kao u prodavaonici bombona?
Hahahaha...kako smo, ponovno, smiješni!
Sve On to zna...
I mi trebamo znati, da se i do sada na sve pozive oglušismo taman toliko dugo koliko nam je dugo trebalo da se probudimo.
Odgoda odgovora uvijek je prisutna. Naša duša odgađa sama odaziv, dok ne bude potpuno spremna javiti se.
Odgoda je ovdje samo zbog toga da se duša navikne na...
Strpljivost.
Postojanost.
Skromnost.
Red.
Poniznost.
Iskrenost.
Dostojnost.
Pravednost.
U vremenu odgode, Onaj koji poziva uvijek šuti. Promatra brižno, tek gdje kad savjetujući nas ponekom našom misli o pravcu ispravnosti i promjene u našoj sadašnjosti.
Slušajući vjerno savjete vlastite duše, koja sada postaje dovoljno glasna da ju sasvim jasno možemo razumjeti, mi našu dvoranu počinjemo čistiti.
Nakupilo se prašine, nepotrebnih stvari, paučine, svakojakog suviška koji ometa pri slobodnom kretanju.
Peremo, brišemo, glancamo, poliramo, uređujemo, prozračujemo, osvjetljavamo...dodajemo, odbacujemo, izbacujemo...
Laštimo frule, uštimavamo tipke glasovira...pjevamo, pjevamo, pjevamo..
I tad nam sine!
Čistoća!
(nastavit će se....)
Post je objavljen 09.09.2011. u 20:28 sati.