Ne postoje stvari koje bole.
Postoje samo one kojima mi dozvolimo da nam nanesu bol.
Neobična je poneka bliskost sa slučajnim ljudima, nepoznatim.
Čudni su putevi koji se podudare s našim, ali u nama ostaju oni koji nas zaobiđu.
Sve bi početke izbrisala i u sebi ih izgradila na svoj način, ali i počeci su konstantni.
Riječi se ne brišu nakon što ih izgovorimo, ali ja i nemam potrebu da ih brišem...nekad bi samo vratila vrijeme, da izgovorim ono što nisam mogla ili nisam htjela.
Danas...nije bitno! Dali bi i jedno vraćanje vremena bilo dovoljno da kažem nekome koliko ti znači?
Odgovor nije jednostavan, ali krije ga vrijeme, nezaustavljivo. Idem u korak s njim i znam da ne griješim.
Ono nam ne dozvoljava da idemo unazad, iako se okrećemo, na lice najljepši osmijeh stavljamo, i idemo samo naprijed...jer nazad nemo gdje.
Sve ono što nas budi duboko u sebi krijemo.
Nije iskren svaki osmijeh...možda ispod njega srce krvari???
Duša užasan krik pusti, pa opet idemo dalje, s nadom u vrijeme, da će ga stišati.
"Ali što više da govorim, danas nosim ove lance i ovdje sam...sutra ću biti bez okova. ali gdje?"
Post je objavljen 10.09.2011. u 18:46 sati.