Nepoznati Zg hvala za inspiraciju
Sporo sam odrastala, a ni sada baš nisam uvijek tamo gdje druge žene mojih godina jesu. I čitala sam uvijek bajke, dječje knjige, stripove , sajensfikšn – ma sve nespojivo sa realnošću „okrutnog svijeta“ koji uz takvu literaturu gubi prizemnu crtu i dobiva mistično-nepredvidivu. Nemojte reći da to niste mogli i sami pretpostaviti. A najdraže mi je takvu pomjerenu stvarnost odgledati u kazalištu, vidjeti saživljeno ono što je na cesti nemoguće sresti. Sada takvu predstavu ne propuštam .... i svaki put se sjetim one koju sam propustila. Čovjek / dijete/ srednjoškolac misli da mu je svijet u džepu , zajedno sa svim prilikama, slikama i ponavljanjima istih kojima se može domisliti, tek kasnije naučiš da se neke stvari rijetko ponavljaju – životna je lekcija koja me tada dopala i koju očito nisam zaboravila.
Trgovine, naročito one velike, sam uvijek doživljavala kao galerije stvari, lijepih, ružnih, poželjnih, skupih, priuštljivih, sjanih ... novih. Stanovala sam u centru grada i nakon škole bi se redovito prošetala po svojim omiljenim dućanima, a kako ih je tada bilo samo par „dobrih“ znala sam napamet sve što je u njima bilo.
Jednom tako, šećući kroz „Mladost“ iznenadio me lutkarski igrokaz za strane na dječjem odjelu – nije to bilo redovito stanje ponude trgovine, vjerojatno je neka mlada entuzijastična lutkarska grupica dobila svoju priliku pokazati se u javnosti u jednom od većih i prometnijih zagrebačkih knjižara. Ovo zadnje o lutkarima mogu dokučiti tek danas, meni su se tada činili posve stari i odrasli – i začudilo me to kako su neozbiljni (za razliku od mene same koja sam se sebi činila vrrllooo odraslom i ozbiljnom osobom).
Manimo sad moje trenutne uvide koji se, dok ovo pišem, nižu i pojavljuju kao da se sve ovo prekjučer desilo, dakle ja sam stala kao ukopana sa nekim netom kupljenim papirima u ruci, iza sitne djece koja su se gurala ispred plahtice koja je dijelila lutkare od publike, i gledala – prvo kao nezainteresirano, kao slučajno sam zastala, ali oni su bili dobri, baš dobri i uživljeni sa lutkama na rukama i glavama koje su virile iznad razdjelne plahtice – a priča je išla po stihovima koje sam već poznavala dovoljno da poželim vidjeti kako oživljavaju, a i izvedba je bivala sve bolja i bolja – i negdje do pola predstave sam tako stajala iza vrtićke dječice i gledala otvorenih usta, i bila sam jedina osoba ne-dječje visine koja ih je stala pogledati, svi ostali su žurili, jurili i nemali vremena za djetinjarije, i uživila sam se (izgleda) potpuno jer sam, između ostalog, na priče o kraljevima i princezama uvijek (i tad i sad) bila slaba – a ova princeza (Krizantema slatka kao krema) je bila posve svojeglava i zaljubljena u pastira koji je odlučio svijet gledati svojim a ne tuđim očima!
I taman se radnja zapetljala, kad sam skužila da jedan od glumaca lutkareći sve u mene gleda, uživa u mojoj uživljenosti i podjetinjenosti, i lako moguće samo za me igra svoj dio predstave.
Dođavola, i sad mi je još uvijek krivo što sam taj tren skočila k'o da me je netko nogom u dupe opalio ili vrućom vodom pofurio, i izjurila iz Mladosti.
Lude li i nezahvalne mladosti!
(btw čika Gugl kaže da je Grigor Vitez radio u Mladosti ... no prije nego što sam je ja stala pohoditi)
Post je objavljen 10.09.2011. u 09:00 sati.