Raspadam se i ne znam hoću li se ikada ponovo skupiti i zato uzmimo ovo vrijeme prije kraja...
Ovu tišinu prije nego nestanemo zauvijek.
Znam da ti nikada neću pripadati na način na koji želim.
Ali, biti će dovoljno...
Još jednom te gledati kako snivaš...
Još jednom se probuditi kraj tebe...
Samo još jednom i neće biti važna cijena koju će platiti srce.
Ima još par sitnica koje sam ti ostala dužna.
Želiš li ih?
Onaj jedan poljubac u kut usana koji možeš sakriti i ponijeti sa sobom, kad kreneš iz mog života.
Onaj pogled u kojem ćeš vidjeti da moja duša pripada tebi, zauvijek utkana neraskidivim nitima ljubavi.
Zauvijek...
Možeš li vjerovati u zauvijek?
Jer zauvijek ponekad nije dovoljno dugo...
A ponekad je najteži okov...
Znam da će vrijeme nemilosrdno pokidati stranice koje smo ispisivali nježnostima, na kojima smo crtali čežnju i vjerovali u snove...
Ali, samo se jednom pogledaj mojim očima i vidjeti ćeš čudo.
I tada mi reci da si i ti mene volio... najviše od svih... volio...
Post je objavljen 08.09.2011. u 09:16 sati.