Pregled posta

Rajmund iz Capue i Sveta Katarina sijenska

U svibnju ili u lipnju godine 1374. najviši autoritet Reda Ilija Rajmund - poznat kao Ilija iz Tuluze - imenovao je Rajmunda ispovjednikom i duhovnikom Katarini. Ilija Rajmund upravljao je kao vrhovni učitelj Reda od 1361. do 1379.

Pismo o. Ilije o tom imenovanju nije se sačuvalo. Ali to imenovanje spominje papa Grgur XI. u pismu što ga je objavio u Avignonu 17. kolovoza godine 1376. U pismu papa obnavlja, bolje rečeno, potvrđuje imenovanje o. Ilije i potvrđuje ga svojim apostolskim autoritetom, a da pri tome uopće ne navodi datum Ilijina pisma.

Rajmund iz Kapue, opisujući svoj apostolat u Sijeni za vrijeme kuge u lipnju do listopada godine 1374, očito govori o svojoj službi kao duhovnika Katarine.

Po drugim izvorima doznajemo da je Katarina bila u Firenci za vrijeme održavanja Generalnog kapitula Reda, u svibnju, godine 1374. Ilija je također bio nazočan i predsjedao Kapitulu. Također je i Rajmund mogao biti u Firenci u svibnju 1374. zbog njegova imenovanja za priora u 1373. i 1374. godini.

Iz ovih podataka lako možemo zaključiti da je upravo za vrijeme Kapitula u Firenci, u svibnju 1374. Rajmund bio od o. Ilije imenovan duhovnikom. Nažalost, spisi tog Kapitula nisu nam sačuvam.

Katarina je imenovanje smatrala osobitim činom Božje providnosti za sebe i za Rajmunda. Često je znala opetovati da joj je Rajmund - njezin otac i njezin sin - »bio slatki dar, poklonjen od slatke Majke Marije«.
Osobitu Marijinu zaštitu međusobno su održali tajnom, a tek su je znale jedna ili dvije osobe, bliski učenici Katarine i prijatelji Rajmunda.


Katarina nagovara papu da se vrati u Rim

Pismeni dokument od Stefana Maconija - nekoć vjerni tajnik i u neku ruku Rajmundov drugi »ja« - što ga je u Castellanu pod zakletvom predao na procesu, koji se bavio istraživanjem Katarinina života: »Sada kad je Rajmund zamijenio ovaj svijet boljim - piše Stefano - iznijet ću nešto što je do sada smatrano tajnom, ali je meni dobro poznato.
Evo mog iskaza: Nekoliko godina prije nego je Katarina upoznala Rajmunda, a on nju, ukazala se je Blažena Djevica Marija Katarini u tjelesnom obliku i obećala joj dati oca ispovjednika, veoma pobožna njoj, koji će joj donijeti više utjehe negoli bilo koji dosadašnji ispovjednik. Vremenom se to jasno pokazalo.«

I Katarina spominje u tri pisma Rajmundu da joj je on dar Marijin.
U 211. pismu piše: »Sine moj, darovan meni od slatke Majke Marije, ne želim da se uznemiruješ i gubiš hrabrost zbog bilo koje duhovne teškoće koja bi te mogla zateći. Radije želim da ustraješ u dobroj, svetoj, pravoj i vjernoj odluci za koju znam da ti je Bog dao u svom milosrđu.«

U pismu 226. piše: »U ime Isusa Krista Raspetoga i slatke Marije, tebi preljubljeni i dragi Oče i sine u Kristu Isusu, darovana meni od slatke Majke Marije, ja, Katarina, službenica i rob slugu Isusa Krista pišem ti u njegovoj dragocjenoj krvi . . .«

U pismu 373. kaže: »Molim vas, oče moj i sine moj, što mi ga dade slatka Majka Marija, ako osjećate da sada Bog gleda mene svojim milosrdnim okom, odlučite započeti novim životom. Kao čovjek, mrtav svojim naravnim osjetilima, idi i daj sebe u službu svete Crkve.« To je njezino zadnje ili predzadnje pismo Rajmundu.

Što se pak tiče Marijinog obećanja Katarini da će joj Rajmund donijeti više utjehe negoli bilo koji njezin prijašnji ispovjednik, Rajmundov osvrt o tome je veoma skroman.
»Razlog zašto joj je moje duhovno vodstvo donijelo više utjehe negoli bilo koji ispovjednik prije mene, jest taj što sam ja bez obzira kakvim su joj zaprekama priječili primanje pričesti uvijek nastojao kako sam bolje mogao da uživa tu utjehu koju je tražila i upravo je tu našla«.

Od godine 1374. do 1378. Rajmund je bio u Sijeni. Ipak je dobar dio vremena proboravio u Pizi i po okolnim mjestima i gradovima. Njegov se apostolat kretao u društvu Katarine i malog broja njezinih sljedbenika, upravljajući radom oko spasenja duša. Surađujući tako s njome surađivao je ujedno u apostolatu što mu ga je povjeravao papa Grgur XI. da propovijeda u prilog križarskih ratova kako bi se natrag zadobila sveta mjesta oteta Crkvi od muslimana.

Zajedno s Katarinom posjetio je i Montepulciano gdje je prije toga upravljao sestrama od godine 1363. do 1367. Tom se zgodom dogodilo poznato čudo kad je Katarina poljubila nogu čuvenog tijela svete Agneze.

U travnju iste godine u crkvi svete Kristine u Pizi u prisutnosti Rajmunda Katarina je primila stigmate.
U lipnju je Katarina na povratku u Sijenu pisala Rajmundu u Pizi poznato pismo o svojoj suradnji u pripremanju Nikole Tolda na smrt kao i svoju prisutnost na stratištu u času njegova smaknuća, kada su mu odrubili glavu.

Godine 1376. Katarina bi poslana kao posrednik mira u dugoj borbi između grada Firence i Svete Stolice.
Povezana s papom Grgurom XI. Katarina je poslala Rajmunda s nekolicinom svojih sljedbenika, u mjesecu ožujku, 1376. u Avignon u »Rimsku kuriju«. Tada je i sama otputovala za njima. Od tada pa sve do rujna bila je u Avignonu s Rajmundom.
Tu je primljena nekoliko puta u audijenciju kod pape s kojim je razgovarala na toskanskom dijalektu, a Rajmund je bio tumačem papi na latinskom jeziku.

Pothvati oko mira s Firencom nisu uspjeli jer su firentinski predstavnici odbili Katarinino posredništvo. No, bilo je još dosta važnih pitanja o kojima su Rajmund i Katarina raspravljali s papom: križarski rat da se povrate sveta mjesta. Zatim reforma Crkve »in capite et in membris« (u glavi i u članovima). Najvažnije pak pitanje koje je Katarina najviše zagovarala bilo je da se papa povrati na svoju Rimsku stolicu, na svoje zakonito sjedište.

Tijekom ovih razgovora Grgur je veoma dobro uočio koliko je koristilo crkvenim poslovima zauzetost i duhovno posredstvo dvojice članova dominikanske obitelji. Vjerojatno je ovo saznanje navelo papu da bulom od 17. kolovoza, godine 1376. potvrdi Rajmunda ispovjednikom Katarini.
Napokon je 13. rujna, godine 1376. Grgur XI. otputovao morem, preko Genove, u Rim da se tamo stalno nastani.

Istoga su dana Katarina i Rajmund i njihova pratnja otputovali kopnenim putem u Sijenu. O događajima na tom putovanju Rajmund je sve to zabilježio u ŽIVOTU. Početkom godine 1377. dospjeli su konačno u Sijenu.
Upravo tih je dana, točno 13. siječnja, g. 1377. Grgur XI. svečano ušao u Rim.

Rajmund je g. 1377. ostao u Sijeni pomažući Katarini u njezinim karitativnim i apostolskim putovanjima u obližnja mjesta. Jedno je putovanje bilo i u dvorac Belcaro što ga je obraćenik Vanni Di Ser Vanni darovao Katarini. Tu je papinom privolom otvorila samostan zatvorenih sestara. Drugo je putovanje bilo u dvorac obitelji Salimbeni u Val d'Orcia. Tu je Katarina učinila mnogo čudesa i nekoliko izvanrednih egzorcizama.

U siječnju, godine 1378. Rajmund bi izabran drugi put priorom u samostanu Santa Maria Sopra Minerva, u Rimu. To mu je veoma izmijenilo njegov životni put. Napustio je Sijenu, a vratio se tek nakon smrti Katarine.

Ipak prije tog događaja njihov je suživot bio ponovno obnovljen, dolaskom Katarine u Rim koncem 1378. gdje je i ostala do svoje smrti.
Ali još prije toga surađivala je s Rajmundom u jednoj papinskoj misiji. U ožujku, godine 1378. pitanje mira između Firence i Svete Stolice, ranije neuspjelo, ponovno je obnovljeno.


Povratak pape u Rim

Pothvat je započeo ugledan Firentinac, Nikola Soderini, prijatelj Katarine i Rajmunda, koga je papa često pozivao u rješavanju svojih poslova; on bi nenadno pozvan na ručak sa svetim ocem. Papa mu tom prigodom reče da se još jednom želi poslužiti Katarinom u pitanju mira s Firencom.

Papa je zatražio od Rajmunda da pripremi potrebna apostolska pisma i pošalje ih Katarini s uputama da pođe u Firencu i tu se sastane sa Soderinijem i njegovom skupinom ljudi kako bi se ponovno pokrenulo pitanje mira.

Rajmund nije pošao s njome, ali je živo prikazao u ŽIVOTU dramatične prizore koji su slijedili. O tome je dosta napisano i nije potrebno ovdje ništa nadodavati. Sve dok mir nije bio konačno potpisan u Firenci 28. srpnja, godine 1378. Katarina nije htjela napustiti Firencu i povratiti se u Sijenu.

Međutim je Grgur XI. umro 27. ožujka, godine 1378. Konklave su se u Vatikanu sastale za izbor njegova nasljednika navečer 7. travnja. Sastalo se šesnaest kardinala, nesložni u mišljenjima.

Čitave noći događali su se veoma uzbudljivi prizori na trgu sv. Petra u Rimu. Svjetina je vikala i tražila da novi papa bude Rimljanin. Ujutro 8. travnja, nadbiskup Barija Bartolomej Prignano - koji nije bio ni kardinal niti član konklave nego samo prisutan u Rimu kao vice-kancelar rimske Stolice - bi izabran za papu. Uznemirenost je nastala u konklavi jer su se kardinali bojali oglasiti izbor za papu nerimskog građanina. On je ipak pristao i uzeo ime Urban VI. Stavio je na se papinski ornat i s prozora svoje palače pokazao se narodu.

Što je sve poslije toga slijedilo svima je dobro poznato. Zato nije potrebno ovdje bilo što spominjati. Nakon izbora u gradu Fondi, 20. rujna 1378. grupa nezadovoljnih kardinala, protivnici pape Urbana VI, započeše Zapadni raskol.

Za protupapu bi izabran kardinal grof Robert iz Genove koji uzme ime Klement VII. Ovaj antipapa uskoro uspostavi svoje sjedište u Avignonu.
Rajmund je od početka raskola priznavao pravoga papu u osobi Urbana VI. Za boravka u Avignonu Urban je vrlo dobro upoznao duhovno drugovanje i prijateljstvo Rajmunda i Katarine, osobno upoznao služenje koje su ovo dvoje pružali Grguru XI.
Slijedeći primjer Grgura XI. sada je imao uza se oboje kao svoje suradnike.

U listopadu, godine 1378. posredstvom Rajmunda papa je pozvao Katarinu da dođe i da se nastani u Rimu sa svojim najvjernijim sljedbenicima s namjerom da ga svojim molitvama i dobrim djelima pomažu i podupiru u njegovim pothvatima.

Rajmund nam osobitim zadovoljstvom priča kako je Urban bio zadovoljan nagovorom što ga je Katarina održala, na zahtjev pape, novoizabranim kardinalima u Vatikanu.
Nekoliko dana kasnije, Urban je - kako piše Rajmund - zamolio Rajmunda da pošalje Katarinu skupa s drugom Katarinom kćerom švedske kraljice Brigite kao posrednike zloglasnoj napuljskoj kraljici Ivani, ogorčenoj protivnici Urbana.


Kanonizacija svete Katarine sijenske

Rajmund je ipak odvratio papu od te nerazborite misije iako je Katarina veoma rado prihvatila tu ulogu. U tome je ona gledala dobru prigodu da na tom pohodu stekne mučeničku krunu.

Međutim, Urban je 8. studenoga 1378. imenovao Rajmunda posebnim propovjednikom protiv raskolnika, a 21. studenoga papinim legatom Karlu V, kralju Francuske, u pokušaju da ga pridobije kako bi prekinuo veze s protupapom Klementom VII.

Rajmundov odlazak bi zakazan polovicom prosinca. Oboje, Rajmund i Katarina, osjećali su da njegovim imenovanjem u službi Svete Stolice znači konačan rastanak među njima u ovozemnom životu. Rajmund je dirljivo opisao njihov oproštaj i rastanak na obali u Ostiji. Otputovao je brodom do Genove, a odatle kopnom do francuske granice.

Ali se u Ventimiglia susreo s jednim dominikancem, koji ga je upozorio da ga brat protupape čeka u zasjedi na granici, s nakanom da ga ubije. Vratio se u Genovu, obavijestio o tome papu i zapitao ga za nove naredbe. Papa ga zamoli da ostane u Genovi i da što više vremena posveti propovijedanju protiv raskolnika i pobrine se za neke poslove Svete Stolice. U Genovi i okolnim mjestima bilo je dosta zagovornika protupape.

Pri kraju 1379. Rajmund bi izabran provincijalom Gornje Lombardije, dominikanske provincije, sa sjedištem u Genovi. Na taj način bilo mu je moguće sudjelovati u skorom kapitulu svoga Reda koji se imao održati na Duhove, u svibnju, godine 1380.

U međuvremenu, pak, Katarina mu je godine 1379. poslala veoma znamenito pismo, pošto joj je Rajmund javio da je sretno izbjegao ubojicama. U tom pismu mu je spočitnula nenadmašivim umijećem majčinske strogosti i ujedno majčinske nježnosti što je izmaknuo opasnosti i tako izgubio prigodu da položi svoj život za Istinu -"

Polovicom veljače pisala mu je dva pisma, jedno za drugim, i to su njezina zadnja pisma, najdragocjenija od sviju. Bilo je to u času kad je bila na vrhuncu svojih konačnih patnja, u času kad ju je skrhao teret Petrove lađe. Taj teški teret boli i patnje stavio je Gospodin na njezina ramena, da bude žrtva paljenica u obrani Crkve.

Zadnje vijesti koje je Rajmund čuo od nje zbile su se u onom otajstvenom očitovanju njezine poruke koju je doživio u Genovi u času kad se pripremao otputovati na Kapitul u Bolognu gdje je bio izabran vrhovnim učiteljem Reda: »Ne boj se apsolutno ničega«! - čuo je njezin glas.
»Ja sam ovdje uza te! Ja ću te čuvati i braniti! Ne boj se! Ne budi zabrinut! Ja stojim ovdje uza te!«.
Bila je to šesta ura kanonskog časoslova, u nedjelju 29. travnja, godine 1380, ura u kojoj je Katarina u Rimu preminula.



Post je objavljen 20.09.2011. u 00:05 sati.