"Drži svoje tijelo urednim, da bi duša imala u njemu volje stanovati" jedna je od simpatičnih izreka na koju će naići svatko tko se malo pozabavi mudrostima, a meni se u ovom trenutku čini idealnom za nastavak priče....
Sada, kad smo zbacili sa sebe sav nepotreban teret i duša naša ima više prostora. I kada smo čuli da je Krist dobar ....sada i ona može napokon slobodno prodisati. Ali kako?
Kako duša diše?
U početcima se čini iznimno teškim, kvrgavim i napornim taj put do vlastite duše. Jer...treba sada priječi preko sveg onog hrđavog željeza i šarafa i dasaka koje smo zbacili sa sebe. Velika je opasnost da se ne našpranjimo, nabodemo, putem obolimo...
Zato ne treba žuriti. Nikamo ne trčati. Što se više žurimo veća je vjerovatnost posrtanja.
A svako novo posrtanje stvara novu, na staroj rani.
Rana na rani tvori rupu.
Onu rupu u koju bismo mogli lako upasti kada nas On bude zvao.
Bez obzira na sav naš uložen trud i veliku našu želju za udaljavanjem od opasnosti.
Pažljivo i strpljivo treba se približavati odajama duše.
Dušo, jesi li to ti?
Pitamo se kada shvatimo da je zveket lanaca i zvuk pile utihnuo.
Znatiželja se javlja kada se naše misli susretnu s našom nadom i emocijama, Tad već stojimo pred vratima prazne dvorane.
Dušo, gdje si?
Šapućemo kroz pukotine u zidovima iza kojih se ne usudimo zaći, još uvijek onako umrljani od prašine i mazivnog ulja.
Voda i sapun mogu se učiniti isuviše dalekima...nedostižnima.
Tada najčešće savinutih pleća i pognute glave, s pokojom suzom u oku okrećemo naš obraz na drugu stranu plašeći se da nikada nećemo biti dostojni zakoračiti unutra. Da nam se vrata nikada neće otvoriti.
Spuštamo svoja bolna i umorna koljena i ostajemo sklopljenih ruku ispred dvorane.
Udova utrnulih, poput prosjaka jadikujemo zbog svoje ne čistoće, žuljevitih dlanova i krvavih brazgotina...
Dušo, postojiš li?
Pitamo, škiljeći u sunce.
Osamljeni i prazni još dugo se samosažaljevamo, samima sebi bivajući podsjetnikom neuspjeha.
Ne osluškujući ništa do li svoje beskrajne tuge... shvaćamo da je sve što nam preostaje tiha vjera u Gospodina, i pouzdanje da će prvom prilikom izliti toplu kišu na nas i oprati nas plodovima svojih milosti.
Tada obično otpočinjemo i svoju prvu molitvu, za razum, dok nam On pokušava darovati tek zasluženi odmor i san...
Jer, mora da smo doista ne razumni i premoreni, kada se niti u jednom trenutku nismo dosjetili primiti za kvaku na vratima :))))
(nastavit će se...)
Post je objavljen 07.09.2011. u 16:29 sati.