Šta ima? Nema ništ.... šta će bit... probavam malo, dugo me ne bješe, da vidim jel ovo još živo, sve u svemu.
Kod vas? Isto, a? Ma bezveze...
Zapravo, nije tako loše, al ono... kad te šef nazove, pa se predstavi punim imenom i prezimenom, pa te pita onako zbunjeno "kako ide" i kaže ok, čujemo se... a ti umireš od smjeha jer znaš da je fulo broj :))
Eto... Šta još da se kaže, osim da sam još uvijek nabrijan na odbojku, ove godine se čak i igralo, i to dosta, popescu, al nikad to nije dovoljno.
Malo neke svirkice za jesen se pripremaju, na 2 kolosijeka, jedan s opakim bendom (koji će usput vjerojatno promjenit ime), malo sa drugim "laganini a'cappella" vokalnoinstrumentalnim vis-om i čime već...
U sportu ostaju 3 ljubavi - fuca, odbojčica i bicikl.
Sad, koja će bit najizraženija, ostaje da vidimo.
Činjenica je da je bicikl najbezbolniji od svega, ne stradavaju ni koljena, ni zglobovi, ni ligamenti... A sad, ak se padne u nekoj baruštini i vododerini - ha, padne se. Jučer mi je frend zveknuo s bicikla, blebn'o po podu ko Lončar, prvi put solo na Sljeme i po nekom šodoru se prosklizao... srećom, ništ.
Eto ga... to je to. Šta da se priča.
Post je objavljen 31.08.2011. u 11:13 sati.