Nekad nije bilo mejla.
Danas mi je stiglo jedno pravo, pravcato pismo, i nije račun
Ruka mi drhti od uzbudjenja. Uzimam pismo, milujem kovertu...tvoje ruke su je držale.
Ne neću odmah da otvorim, zadržaću pismo trenutak, zatvoriću oći i misliću kako si mi pisao
Da li si seo za pisaći sto, ili na klupicu u bašti? Da li si zaboravio olovku, pa se vraćao u sobu polako otvarajući škripava vrata??
Lagano, sasvim lagano otvaram, draga slova mi se smeše. Mogu da te vidim kako ozbiljno gledaš papir, malo se namrštiš i poćinješ da pišeš.
Polako čitam, smešim se svakoj reči, kimnem na neku glavom kao da me vidiš.
Kako lepo pismo.
Ostajem zagledana u daljinu, i znam čitaću ga opet, i opet, ko zna koliko puta.
Čujem korake u hodniku, sakrivam nespretno pismo u knjigu, vrata se bučno otvaraju, ulaziš, ljubiš me i užurbano pitaš
-Šta ima za ručak?
Uploaded with ImageShack.us
Post je objavljen 30.08.2011. u 22:09 sati.