Marketing
Otrovni spin
Ima već neko vrijeme kako sam donijela čvrstu odluku: mene više nećete trovati! Do toga sam došla nakon što sam sudjelovala u analiziranju sadržaja jednomjesečnog emitiranja 10 najgledanijih informativnih emisija. Naime, jedno je kad čovjek ima dojam o nečem ili naprosto nešto intuitivno zaključi, ali sasvim je druga stvar kad se suoči s grafikonima, krivuljama i tabelama koje bjelodano dokazuju ono što je do jučer bila maglovita slutnja: kad bi se iz domaćih informativnih emisija izbacili svi marketinški sadržaji (plodove političkog, pravosudnog, ekonomskog, sportskog, kulturnog marketinga) spomenuti bi se programi smanjili za oko 63 posto. Riječju, samo trećina „informativnih“ sadržaja nije propagandno zagađena.
Problem počinje onog trenutka kad se svi ti silni marketinški spinovi, poput Sanaderove noge, Dajle, kamenja temeljaca ili najnovijeg biskupskog performansa, preliju preko svojih virtualnih rubova u naš život pa počnu koegzistirati s realnim, za nas bitnim informacijama: o poskupljenju živežnih namirnica, o novim modelima bankarskih potkradanja, slabljenju kvalitete zdravstvenih usluga ili srozavanju obrazovnog standarda. Navikli da važnijim problemima posvećujemo veću pažnju, nakon dugotrajnog zatrpavanja informativnim smećem primijetit ćemo da puno više znamo o Sanaderovoj nozi ili Horvatinčićevom plovilu nego o vlastitom financijskom stanju. Hoću reći – noga i plovilo postaju važniji. U odnosu na antičku dramu što je nedavno eksplodirala u lice javnosti oko (ne)imenovanja ambasadora, naši nam se egzistencijalni problemi čine efemernima, neznatnima. Usred kolopleta povijesnih silnica što pršte između Banskih dvora i Pantovčaka, sasvim je nedomoljubno razbijati glavu banalnostima o porastu cijena povrća za 17 posto. Hrvatice i Hrvati, svima će nam biti bolje čim riješimo Dajlu.
I drugdje marketinški stručnjaci sustavno preusmjeravaju pogled svojih žrtava s bitnog na nebitno, ali se to u uređenom svijetu događa u relativno kontroliranim uvjetima. „Kod vas doslovno sve može biti obmana: 24 sata mogu trajati mjesecima, besplatna infrastruktura može koštati milijune, povoljna biznis-klima može značiti 2,5 godine ratovanja s lokalnom upravom, dozvola može, ali i ne mora značiti dozvolu“, jadao mi se nedavno belgijski biznismen koji se prije tri godine doklatio u balkansku poduzetničku avanturu namamljen hrvatskim marketinškim spinom o poduzetničkoj klimi, obećanim investicijskim povlasticama i jednostavnom pokretanju posla. Pročitao je nesretnik nekakve marketinške brošure, propitao se u komorama i lokalnim agencijama o uvjetima poslovanja u Hrvatskoj, dok ga nekoliko naših znalaca najstarijeg zanata na svijetu nije smantalo. A sada - ni para, ni biznisa, i još upetljan u četiri beskonačna i vraški skupa sudska spora. Kad je pokušao izvući bar dio uloženog novca naslušao se priča o predstojećim izborima koji će definitivno razriješiti sve njegove probleme, o tradicionalnom hrvatsko-belgijskom prijateljstvu, o kralju Tomislavu, Mlečanima. Dakako, svoju lovu nije vidio. A po svoj prilici i neće.
Iz podatka da je u Hrvatskoj nešto preko 72 tisuća tvrtki, što trgovačkih društava, što obrta, registrirano uz ostale djelatnosti i za bavljenje marketingom, lako se može izračunati potencijal profesionalnog muljanja u Lijepoj Našoj. Ako i zanemarimo političke stranke, medije, državnu upravu, banke, osiguravajuća društva i druge lažljivce po službenoj dužnosti, doći ćemo do šest, sedam posto radno aktivnog stanovništva što profesionalno laže proizvodeći virtualnu stvarnost koja nema veze s realnošću. Razina našeg muljanja je fascinantna možda upravo zato jer mi u naša fantaziranja na kraju obavezno i povjerujemo. (Nitko nije u stanju povjerovati u tolike budalaštine kao naš čovjek). Zato proizvođači paralelne stvarnosti na ovim prostorima ponosno probijaju granice snova.
Kad netko onako, bez veze, bez utjecaja opijata, sam od sebe donese odluku „Bavit ću se marketingom“, čini mi se da je dodirnuo moralno dno. U takvoj je odluci najčešće sublimiran sav egzistencijalni očaj nesretnog čovjeka, bezizlaznost i čemer što ga je pred njega naplavio „aktualni društveni trenutak“. U svijetu, gdje se zna red, pritisnuti sličnim prilikama ljudi odlaze u Legiju stranaca, u samostan, ili jednostavno obuku dronjke pa odu prositi. Kad se sunovratiš u marketinšku provaliju, majčin sine, nema ti više tako lako van. Kao što, recimo, ne može mafijaški djelatnik doći svom capou di tutti capi i reći mu: „Prestajem s kriminalom; od sutra ću se baviti isključivo politikom“. Ma da ne bi. A tantijemi? A šutnja? A profit? A naša sveta zakletva? A interesi? Na kraju shvatiš kako ti je jedini izlaz da se iz marketinškog gliba iskobeljaš, da uvališ druge. Da bi dobio otpusno pismo moraš domamiti četiri nova sipn-doktora. Veliki muljatori muljaju srednje, srednji male, a svi skupa smantani narod, stvarajući neko čudesno bunilo u kojem je moguće sve pa i to da je dvije trećine vijesti budu čisti marketing čija je temeljna funkcija - odvlačenje od istine. Stoga, kad sada slučajno naletim na kakvu informativnu emisiju, odmah okrenem na neki manje štetan sadržaj, bliži istini. Poput turskih sapunica. Ili reklama.
Post je objavljen 28.08.2011. u 20:08 sati.