Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/spisak-razloga

Marketing

(2) neki novi klinci.

Ovo je bila treća verzija posta, koji je nekad bio posvećen Luki ili kako se već zove sada. Nakon dvije (?!) godine, ovaj post nije posvećen nikome.

Kiša je prestala padati oko deset sati uvečer, ostavljajući za sobom mokre prozore i vjetar hladniji nego što bi trebao biti. Sjedila sam na krevetu sa tamno crvenom posteljom prazno buljeći u izgužvani komad hartije. Pročitala sam još jednom poruku naškrabanu neurednim rukopisom prije nego sam je bacila na noćni stolić. Pokušala sam da ustanem sa kreveta tiho, ali on nije baš bio raspoložen za saradnju, tako da je glasno zaškripao. Ukipila sam se, čekajući reakciju mojih cimerica. Nijedna od njih izgleda nije imala u planu da reaguje na škripanje, tako da sam na prstima nastavila put. Grčevito sam stezala svoju crnu kožnu jaknu u rukama, koncentrišući se da ne zapnem za nečiji kovčeg. Jedini izvor svjetla je bio pun mjesec čija se svjetlost probijala kroz zamagljene uske prozore naše sobe.
Uzeći u obzir moju nespretnost i Zooeyinu neurednost, nije prošlo dugo prije nego što sam zapela na njene starke. Frances je promrmljala nešto što je zvučalo kao „Žuto! Fred, žuto je!“ i okrenula se na drugu stranu, nastavivši da diše duboko. Zadržala sam dah sve dok nije opet zahrkala i laganim hodom sam izašla kroz vrata.

***

Prohladan povjetarac me šibao po licu, praveći crvenkaste krugove na mojim blijedim obrazima. Povukla sam još jedan dim i vrh bijele cigarete se užario plameno crvenom bojom. Zadržala sam ga u sebi, gajeći očigledno prazne nade da će me bar malo zagrijati. Ispuhnula sam oblak prozirnog sivog dima, gledajući ga kako nestaje u vjetru. Bacila sam mali opušak na mokru travu i on se uz šištanje ugasio. Obgrila sam se rukama i zagledala u crno nebo prošarano zvijezdama.

„Kasniš.“ prošaptala sam ne okrećući se. Bio je to moj odgovor na dobro znane korake koji su mi se približavali. Odisali su samopouzdanjem i arogancijom, baš i kao osoba kojoj su pripadali.

„Nisam smio riskirati da me uhvate. Nismo svi tako vješti u izbjegavanju Filcha.“ rekao je sa notom podsmijeha u govoru.

„Misliš, nismo svi prefekti? Nas, obične ljude smiju uhvatiti u noćnim lutanjima dvorcem.“ nasmijala sam se poluglasno.

Stao je pored mene. Tako blizu da sam osjetila topli dan na potiljku.

„Nedostajalo mi je tvoje podbadanje, Dyli.“

„Nemoj me zvati Dyli.“ okrenula sam se ka njemu, uperivši svoje sivkaste oči ka njegovim nebesko plavim. „I daj mi cigaretu.“

Izvadio je crno pakiranje cigareta iz svojega džepa i pružio mi ga uz smiješak. Trebalo je dosta truda da se i ja ne osmjehnem, ali sam odlučila ostaviti to za kasnije. Znajući svoga prijatelja, predstojeći sati će biti ispunjeni smijanjem.
Nervozno sam tražila upaljač po džepovima držeći svoju cigaretu čvrsto između rumenih usnica. On je pušio svoju, sa zatvorenim očima i zadovoljnim smiješkom na licu.

„Evo ti moj.“ rekao je ne otvarajući oči. Crveni upaljač je pao na vlažnu travu pored mojih nogu.

„Svinjo.“ frknula sam kroz stisnute zube.

„Hvala bi bilo sasvim dovoljno.“ osmjehnuo se. „Uostalom, imaš štapić. Vještica si, zar ne?“

„Ostao mi je u spavaonici.“ uzela sam cigaretu u ruku da odgovorim. „Vjerovatno jer sam žurila da stignem na vrijeme. Ono što ti nisi učinio.“

„Ne cvili, Dyli.“ Izvukao je dugački tamno smeđi štapić iz unutarnjeg džepa svoje jakne. „Incendio.“

Iz vrha štapića su izbili crvenkasti plamenovi vatre. Približila sam cigaru vrhu štapića i njen vrh se užario. Izdahnula sam i oblak dima se obavio oko mene. Mahnula sam rukom kroz vazduh i dim se izgubio u noći.
Spustila sam se na travu, ignorirajući hladnoću koja je prodirala kroz svaki dijelić moga tijela. Zavezala sam kosu crnom gumicom koja mi je stajala na zglobu u visoki rep i naslonila sam nježno glavu na njegovo rame. Prebacio je svoju mišićavu ruku preko mene i ja sam se bez prigovora ugnjezdila na njegova prsa.

„Dogodilo se nešto novo na praznicima?“

„Osim cjelodnevnih lutanja po Londonu sa Zooey i Frances, ne. I osim cjelodnevnog slušanja Zooey kako priča o tebi, ne.“ osmjehnula sam. Na sekundu sam požalila što sam ovo rekla jer mi se blagi osjećaj krivice javio u trbuhu.

„Ah.“ rekao je neuobičajenim tonom. „Već smo prošli kroz ovo. Ja nisam za nju. Previše sam...“

„Arogantan, sebičan i napaljen?“ prekinula sam ga. „To znam. Ali zbog toga te i voli. No, nećemo sada o tome. Jesi ti radio nešto osim gledanja u ogledalo i hvatanja fufica?“

„Radio sam ja sa fuficama mnogo više od hvatanja.“ odgovori sa smješkom. „I razmišljao sam o novom ogledalu .“

„Andrei, ti si jedna arogantna narcisoidna svinja, znaš?“

„Već su mi to govorili. Smatram da iz vas progovara puka ljubomora.“

Glasno se nasmijao svojoj izjavi. Nisam mu htjela pružiti zadovoljstvo da se i ja nasmijem.
Noć je polako odmicala, praveći mjesto za novi dan. Za nove prilike. A dvoje prijatelja su sjedili na obali jezera pričajući o životu i ne mareći ni za šta oko sebe.

***

„Ambiportane.“ rekla sam više za sebe, nego Debeloj dami, koja je danas bila obučena u čudnu kombinaciju ružičaste svile i zlatne čipke.
„Dobro.“ odgovorila je mrzovoljno. Nije bila presretna što me vidi, većinom zbog toga što sam ja bila osoba koja ju je najčešće budila navečer. Ili bolje rečeno, ujutro.
Nisam se obazirala na njeno gunđanje koje je utihlo kada se rupa zatvorila. Gryffindorski dnevni boravak je, kao što sam i očekivala, bio u potpunosti prazan. Vatra je tiho pucketala u kaminu, čineći sobu toplom i ugodnom. Uputila sam se ka spiralnom kamenom stepeništu koje je vodilo do mog sada jako željenog i toplog kreveta.

„Bili smo vani, draga?“

Nevidljivi kamen mi je pao u utrobu. Stavila sam ruku u džep u kojem mi je obično stajao štapić, a koji je sada bio prazan. Pogledom sam prešla preko naizgled prazne sobe, tražeći izvor glasa.
Izašao je iz mraka, zadovljno se smijući.

„Ne boj se, draga. To sam samo ja“ Na licu mu je titrao zadovoljni osmijeh.

„Turneru! Da mi nikada više to nisi uradio!“ siknula sam ka njemu.

Prišao mi je laganim korakom, pokazujući da mu se nigdje ne žuri.

„Samo sam bio zabrinut, Maiden.“ Naglasio je posljednju riječ.“ Nije pametno lutati dvorcem navečer.“

Sada je stajao tako blizu da mi je njegov muški parfem milovao nosnice i uvlačio se duboko, opijajući moj mozak.
Iako sam stajala na stepenici, bila sam vidno niža od njega. Popela sam se na vrhove prstiju i približila sam svoje lice njegovom tako blizu da su nam se nosevi skoro dodirivali.

„Odjebi, Prettyface. Ti mi nisi nitko i nemam razloga pravdati se tebi.“ prosiktala sam kroz zube.“I nemoj me zvati draga.“ Okrenula sam se na peti i uputila se uz stepenice, pritom jako udarajući nogama od kamene stepenice.

„Želiš me.“ viknuo je za mnom uz široki osmijeh.

„Prije bih imala kosu kao Snape.“ odvratila sam prije nego sam zalupila teška vrata od hrastovine.


Post je objavljen 26.08.2011. u 17:22 sati.