Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sredovjecniudovac

Marketing

KAO VOŽNJA AUTOM PORED GROBLJA

Ženu iz CD shopa sam morao ubiti. Nitko ne razumije kako je to kad si sam.

Godinama sam bio ljut na glazbu. Shvatio sam poruke koje mi je htjela prenijeti, ali kasno. Mrzim rebuse, zagonetke, mogla mi je to i jasnije reći.

Moj je otac gasio radio u autu ili sasvim ga stišavao kada bismo prolazili pored groblja na kojima smo imali sahranjenog nekoga od obitelji. Tako je, valjda, odricanjem od glazbe, izražavao sjećanje na njih i žalost za njima. Otac je ubijen u ratu, nema ga više, a ja nisam zadržao taj običaj kada bih vozio, jer živio sam daleko i na grobljima pored kojih sam prolazio nisam imao nikoga. U godinama ljutnje na glazbu, osjećao sam se kao u autu moga oca dok prolazi pored groblja.

U gostima kod obitelji u inozemstvu, moja je žena otkrila CD nekoga. njemačkog voditelja koji je otpjevao samo taj jedan CD, ne mogu mu se više sjetiti imena, poznavala ga je sa satelitskih kanala. CD nije bio naročito zanimljiv, ali je stalno slušala jednu pjesmu u kojoj ga svi pitaju kako mu je, a on odgovara da je OK i da je to život. A žena mu je umrla. U toj pjesmi i u stvarnosti. Ponekad bi, kada je bila sama kući, programirala uređaj tako da svira samo tu pjesmu i tako satima. Onda je odnijela taj CD u auto i slušala tu pjesmu dok se vozi.

Negdje prije zadnjega Božića moje žene, čuo sam na radiju da je u prometnoj nesreći poginuo mladi makedonski pjevač. Nikad ga nije slušala, jedva da je znala neku njegovu pjesmu. Od tada, svaki put kada bi se pojavio na ekranu, rasplakala bi se. Ako ne bi zamijetila, promijenio bih kanal, prije nego počne pjevati. Zaželjela je njegove CD-e i kupio sam ih sve koje sam pronašao. Onda ih je toliko slušala da nam je i to dosadilo. Odnijela ih je u auto i slušala dok se vozi. Ja sam odnio Leonarda Cohena, sve CD-e koje smo imali. Tako sam imao što slušati kada bismo se vozili skupa. Po CD-u se znalo tko je zadnji vozio auto.

To jutro smo slušalo Cohena. Ja sam se inače vozio biciklom na posao, ali toga su dana najavili kišu i rekao sam da odveze mene i onda produži na svoj posao. Normalno, ako neće žuriti. Na radiju su rekli kako je prošlo više od godine kako je u prometnoj nesreći stradao mladi Makedonac. Prebacio sam na CD. Cohen. Bio je na „Famous blue raincoat“. „It's four in the morning…“ Odvezla me je, poljubili smo se i otišla je. Prije nego je krenula, izvadila je Cohenov CD i stavila tog Nijemca od koga je slušala samo jednu pjesmu. Morala se voziti dvadesetak minuta, pjesma traje oko tri minute, znači, slušat će je otprilike sedam puta prije nego stigne.

Svi su ti CD-i ostali u autu. U olupini koju sam zamolio da prodaju za bilo koliko novaca, samo da ga nikada ne vidim.

Sat nakon što me je odvezla, sjetio sam se da mi se nije javila da je stigla. Zvao sam je na posao, na njen mobitel, na službeni, slao poruke, nije se javljala. Nazvala me je policija. Otišao sam u bolnicu, kako su mi rekli. Nikad se nije probudila, poslije četiri dana je umrla.

Tako je započelo moje doba bez glazbe. Nikad se nisam vozio tim putem na kome je nastradala. Kad sam promijenio posao, morao sam prolaziti to mjesto, ali vozio sam se autobusom i nisam morao gledati. Nisam htio imati sliku pred očima, ali napadao bi me zvuk. Stalno mi je u ušima bio glas tog Nijemca Bez Žene.

Onda je na televiziji bio koncert Leonarda Cohena. Slušao sam ga i gledao i u jednom trenutku sam shvatio da su mu ruke pune staračkih pjega. Znao sam da je star, ali tek sam tada postao svjestan toga. Pomislio sam, umrijet će i on, Makedonca odavno nema, Nijemac nema žene i ja se već dugo ne osjećam dobro. Možda je vrijeme pomiriti se s glazbom.

Otišao sam u CD shop. Objašnjavao sam sve o Nijemcu, nikad nisu čuli za njega. Htio sam imati CD-e koji su ostali u autu. Onda sam ugledao DVD s koncertom Leonarda Cohena. Držala ga je u ruci neka žena. Pogledao sam na policu, bio je zadnji. Jebiga Leo, zar moraš biti baš tako tražen. Krenula je prema blagajni s DVD-om u ruci. Zamolio sam je da mi ga prepusti, nije htjela. Rekla je da i ona i muž obožavaju Lea i da mi ga ne može dati. Krenuo sam za njom vani, pratio je. Srećom, bio je mrak, parkiralište iza trgovine nije bilo osvijetljeno i nitko nije vidio da sam je ubio. Samo mi je trebala prepustiti Lea, ja imam prednost, sam sam, zar nije mogla shvatiti kako je to.

Odnio sam DVD u auto i odvezao se. U malom autu koji sam kupio nekoliko mjeseci nakon što sam ostao sam, imao sam nekakav radio s CD-om, ali DVD nisam mogao slušati. Odnio sam ga na groblje i ostavio ga njoj.

Za nekoliko mjeseci sam se vratio u CD shop. Morao sam pronaći neki od CD-a koje smo imali. Htio sam staru glazbu u autu. Htio sam se osjećati kao da se vozim s njom, a ne kao da se vozim pored groblja. Hodao sam između polica i razgledao. Opet sam našao cijenu za Cohena, ali DVD-a nije bilo no ja sam pronašao CD „Dear Heather“. Vidio sam nekog čovjeka kako juri kroz trgovinu. Nije mi bio poznat, ali tetovaža na njegovoj ruci mi je privukla pozornost. Bio je to lik žene kojoj sam oteo Leov CD. Nije bio jako dobro urađen, ali sasvim prepoznatljiv. Htio sam mu prići, reći mu da sam nju upoznao jednom tu u trgovini, da ja i on imamo puno zajedničkog, izraziti mu sućut, reći mu da razumijem kako mu je, da smo oba sami… On je stao na blagajni i molio neku ženu koja je držala DVD Leonarda Cohena u ruci da mu ga prepusti. Nije htjela, rekla je da ga i ona i muž obožavaju, da ne može. Malo su se svađali, a onda je ona platila DVD i izašla. Krenula je prema parkiralištu, a on polako u mrak za njom.
žao taj običaj kada bih vozio, jer živio sam daleko i na grobljima pored kojih sam prolazio nisam imao nikoga. U godinama ljutnje na glazbu, osjećao sam se kao u autu moga oca dok prolazi pored groblja.

U gostima kod obitelji u inozemstvu, moja je žena otkrila CD nekoga. njemačkog voditelja koji je otpjevao samo taj jedan CD, ne mogu mu se više sjetiti imena, poznavala ga je sa satelitskih kanala. CD nije bio naročito zanimljiv, ali je stalno slušala jednu pjesmu u kojoj ga svi pitaju kako mu je, a on odgovara da je OK i da je to život. A žena mu je umrla. U toj pjesmi i u stvarnosti. Ponekad bi, kada je bila sama kući, programirala uređaj tako da svira samo tu pjesmu i tako satima. Onda je odnijela taj CD u auto i slušala tu pjesmu dok se vozi.

Negdje prije zadnjega Božića moje žene, čuo sam na radiju da je u prometnoj nesreći poginuo mladi makedonski pjevač. Nikad ga nije slušala, jedva da je znala neku njegovu pjesmu. Od tada, svaki put kada bi se pojavio na ekranu, rasplakala bi se. Ako ne bi zamijetila, promijenio bih kanal, prije nego počne pjevati. Zaželjela je njegove CD-e i kupio sam ih sve koje sam pronašao. Onda ih je toliko slušala da nam je i to dosadilo. Odnijela ih je u auto i slušala dok se vozi. Ja sam odnio Leonarda Cohena, sve CD-e koje smo imali. Tako sam imao što slušati kada bismo se vozili skupa. Po CD-u se znalo tko je zadnji vozio auto.

To jutro smo slušalo Cohena. Ja sam se inače vozio biciklom na posao, ali toga su dana najavili kišu i rekao sam da odveze mene i onda produži na svoj posao. Normalno, ako neće žuriti. Na radiju su rekli kako je prošlo više od godine kako je u prometnoj nesreći stradao mladi Makedonac. Prebacio sam na CD. Cohen. Bio je na „Famous blue raincoat“. „It's four in the morning…“ Odvezla me je, poljubili smo se i otišla je. Prije nego je krenula, izvadila je Cohenov CD i stavila tog Nijemca od koga je slušala samo jednu pjesmu. Morala se voziti dvadesetak minuta, pjesma traje oko tri minute, znači, slušat će je otprilike sedam puta prije nego stigne.

Svi su ti CD-i ostali u autu. U olupini koju sam zamolio da prodaju za bilo koliko novaca, samo da ga nikada ne vidim.

Sat nakon što me je odvezla, sjetio sam se da mi se nije javila da je stigla. Zvao sam je na posao, na njen mobitel, na službeni, slao poruke, nije se javljala. Nazvala me je policija. Otišao sam u bolnicu, kako su mi rekli. Nikad se nije probudila, poslije četiri dana je umrla.

Tako je započelo moje doba bez glazbe. Nikad se nisam vozio tim putem na kome je nastradala. Kad sam promijenio posao, morao sam prolaziti to mjesto, ali vozio sam se autobusom i nisam morao gledati. Nisam htio imati sliku pred očima, ali napadao bi me zvuk. Stalno mi je u ušima bio glas tog Nijemca Bez Žene.

Onda je na televiziji bio koncert Leonarda Cohena. Slušao sam ga i gledao i u jednom trenutku sam shvatio da su mu ruke pune staračkih pjega. Znao sam da je star, ali tek sam tada postao svjestan toga. Pomislio sam, umrijet će i on, Makedonca odavno nema, Nijemac nema žene i ja se već dugo ne osjećam dobro. Možda je vrijeme pomiriti se s glazbom.

Otišao sam u CD shop. Objašnjavao sam sve o Nijemcu, nikad nisu čuli za njega. Htio sam imati CD-e koji su ostali u autu. Onda sam ugledao DVD s koncertom Leonarda Cohena. Držala ga je u ruci neka žena. Pogledao sam na policu, bio je zadnji. Jebiga Leo, zar moraš biti baš tako tražen. Krenula je prema blagajni s DVD-om u ruci. Zamolio sam je da mi ga prepusti, nije htjela. Rekla je da i ona i muž obožavaju Lea i da mi ga ne može dati. Krenuo sam za njom vani, pratio je. Srećom, bio je mrak, parkiralište iza trgovine nije bilo osvijetljeno i nitko nije vidio da sam je ubio. Samo mi je trebala prepustiti Lea, ja imam prednost, sam sam, zar nije mogla shvatiti kako je to.

Odnio sam DVD u auto i odvezao se. U malom autu koji sam kupio nekoliko mjeseci nakon što sam ostao sam, imao sam nekakav radio s CD-om, ali DVD nisam mogao slušati. Odnio sam ga na groblje i ostavio ga njoj.

Za nekoliko mjeseci sam se vratio u CD shop. Morao sam pronaći neki od CD-a koje smo imali. Htio sam staru glazbu u autu. Htio sam se osjećati kao da se vozim s njom, a ne kao da se vozim pored groblja. Hodao sam između polica i razgledao. Opet sam našao cijenu za Cohena, ali DVD-a nije bilo no ja sam pronašao CD „Dear Heather“. Vidio sam nekog čovjeka kako juri kroz trgovinu. Nije mi bio poznat, ali tetovaža na njegovoj ruci mi je privukla pozornost. Bio je to lik žene kojoj sam oteo Leov CD. Nije bio jako dobro urađen, ali sasvim prepoznatljiv. Htio sam mu prići, reći mu da sam nju upoznao jednom tu u trgovini, da ja i on imamo puno zajedničkog, izraziti mu sućut, reći mu da razumijem kako mu je, da smo oba sami… On je stao na blagajni i molio neku ženu koja je držala DVD Leonarda Cohena u ruci da mu ga prepusti. Nije htjela, rekla je da ga i ona i muž obožavaju, da ne može. Malo su se svađali, a onda je ona platila DVD i izašla. Krenula je prema parkiralištu, a on polako u mrak za njom.























Post je objavljen 25.08.2011. u 21:58 sati.