Puno se toga događalo u toj mojoj glavi. Kažu da je tamo mjesto na kojem se misli stvaraju i gdje se sav, nama poznat svijet, odražava. Na tome se mjestu tumači sve ono što nam sliku svijeta znači. Mogao bi, vođen time, reči da je tamo moj svijet; ono što svojetom smatram i kako ga doživljavam.
U noga života sakupilo se vremena, a sa njime i iskustava. Danas sam dosegao stanje u kojem mogu, relativno mirno, prosuđivati svoje korake, i poučen njima, prepoznavati vrijednosti na svome putu. Nezahvalno je govoriti o greškama, jer sve je relativno. Ono što ja, na svoj način vidim, kao grešku, drugina to nije tako. Da bi razumijeli misli drugih treba, bar donekle, poznavati ono na čemu su postale. Izrečena misao u sebi, obično sakriveno, nosi i svoga stvaraoca. Time izrečena misao ima u sebi i namjeru svoga autora.
Gledajuči tako, biva mi jasno, da je dobro i pošteno kazivati čista uma i srca.
U mlada čovjeka vlada energija koja često, zbog koncentracije, ekspandira. Tako mladi ljudi budu skloni ishitrenostima, pri čemu se radi mnogo pogrešaka.
Nije lako ‘stati na loptu’ kada se radi o važnim stvarima, a obično su nama to one koje mi smatramo važnima.
Kroz život nas vodi ona iskra kojom se nastoji održati ovo naše ‘ja’, a sa njome i vrijednosti koje ono takovima smatra.
Od malih nogu, pa do kraja života, se opredjeljujemo između suprotnosti. Tako nalazimo: dobro i zlo, radost i tugu, davanje i primanje, ljubav i njenu odsutnost….
Ovo poslijednje sam namjerno tako sročio.
Kako je sve relativno, pa čak i odnos prema apsolutnom, i spomenute suprotnosti, ili bolje rečeno strane u njima, su različite. Nekome je ljubav ovo, a nekome ono. Neki čak smatraju da mržnjom pokazuju ljubav.
S obzirom na svoj dosadašnji dio životnog puta, mislim kako bi vrijedilo ostaviti trag koji bi ponekome mogao ukazati na vrijedniji put. Ne zato što je kazano vrijedno, već da se vidi što nije dobro.
Govoriti o sebi otvoreno mnogi ne žele. To može ispasti kao samotrančiranje, a može povrijediti i sudionike u njegovu životu.
Već je dugo kako sam shvatio da sve prolazi, pa će sve ovo uskoro biti prošlost, a nešto dalje i zaborav. Vidio sam da i sada mnogo toga liči na nešto poput zaborava. Naime, druge doživljavamo na neki svoj način i tako oni u nama nisu oni, nego ono što mi u njima vidimo. Potrebno je volje i odricannja od svoga iskrivljavanja, da bi iskreno prilazili.
Svi smo mi dati ljubavlju i to na razne načine gledano.
Bilo je potrebno sakupiti materijalne čestice, da se po nekim ‘uputama’ sačine naša tijela. Proces je krenuo, kao i svi procesi, od suprotnosti životnih. Nebrojeno je uvjeta, ali su oni stvarni, pa makar ih ne vidimo, pa ni ne razumijemo. Konačmo, ne određujemo život mi. On određuje nas.
Rasli smo uz božanstvenu majčinsku ljubav njemin tijelom u utrobi njenoj. Njenom ljunavlju došli smo na svijet.
Po rođenju postajemo, silom prilika, suočeni sa novom stvarnošću. U njoj, htijeli mehtjeli, imamo odgovornost prema sebi, a život nas uči i odgovornosti prema drugima i životu.
Ma što god mislili, nalazimo se u čvrstoj sprezi i sa onim što mislimo da nismo. Znao sam često kazati kako mene čini ono što ja nisam. I tu je ona famozna granica suprotnosti koja određuje moju svijest.
Pa, eto, imao sam nekako rijeđi primjer življenja. Kao mladić sam smatrao da imam kompleks manje vrijednosti. Sramio sam se i sjećam se kako mi je bilo neugodno kada bi sreo učitelja ili nekoga starijega koji me poznavao. Htio sam ‘propasti u zemlju’, a pozdravio bi toliko nespretno da sam se dodatno sramio i često i pocrvenio od srama. Volio sam biti neprimjetan.
U igrama se nisam nametao i glavnu su riječ vodili drugi. Sjećam se tako slučaja sa biciklom od jednoga tada meni najboljih prijatellja, koji je danas već poduže pokojan. Laka ti zemljica umjetniče. Dobio je bicikl i kao dobra duša davao društvu da se voze po krug. Žarko sam želio taj, barem jedan, krug. Bili smo najbolji prijatelji. Svi su se izredali, a neki i nekoliko prta. Šutio sam i sve promatrao i nadao se da će mi prijatelj dati da odradim krug. Drugi su se borili, a ja sam sve to promatrao skrivenom nadom. I, naravno, ništa od ‘moje runde’ nije bilo. Nikada prijatelju nisam zamjerio za to. Tako je bilo u redu, a bilo mi je tada to jasno.
U srednjoj školi sam se trudio sam sebi dati naziv ‘loši’. Ma, nije moglo proći kada sam bio najbolji u matematici, povremeno čak i po ocjenama. Na kraju bi bila četvorka, jer nikada nisam imao domaće zadaće. Pri pregledu domaćih zadaća profa je redovno zaobilazio moju klupu, jer sve je bilo jasno. Bila mi je čak matematika dosadna. Tupilo se uvijek isto.
Eto, takav uletjeh u pubertet.
Kada sam počeo zapažati djevojčice većina mojih vršnjaka su bili već iskusni momci. Meni je to bilo ok, jer sam znao da sam loš.
Cijelo to vrijeme sam igrao šah i vjerojatno djevojkama izgledao kao umišljeni frajer. Ja sam ipak vidio i procjenjivao njihovu ljepotu. Bilo je u onih u čijoj bi prisutnosti osječao kao da mi netko odrezao noge i jezik. Mirio sam se sa time. A što bi drugo. Kada bi uočio takovu neku ljepoticu, ubrzo bi je vidjeo u društvu od nekih sposobnih kolega.
Godinama sam bio blokiran prema djevojci kojoj nikako nisam mogao prići, a imao sam stotine prilika. Nakon miza godina, a imao sam preko 25, odlučio sam se napisati svoje prvo ljubavno pismo.Bilo je to u potpunoj tajnosti sa moje strane. Tada sam se bavio, na svoju ruku sa prijateljem, budizmom. Rekoh kako moram srediti svoje osjećaje sa realnim svijetom. Zaredalo je brzo dopisivanje od tri pisma u svakom smjeru. Zadnje je bilo njeno gdje je navela stihove Tagore. Ne znam ih napamet, ali se radilo o otvaranju vrata i prozora da sve se vjetrom izmjeni. Bilo mi je jasno da sam nogiran, relativno pažljivo. Sva tri pisma i dnevnik koji sam redovno pusao i sakrivao, završili su u plamenu. Sakrio sam se i odplakao svoje.
I tako se ‘loši’ vratio u svoj svijet šaha i drugih misaonih igara.
Prvi puta ‘to’ se dogodilo i to samo jednom, jer je slučaj donio ljubav koja je brzo shvatila da je riječ o neiskusnom nespretnjakoviću.
Nakon još nekoliko godina misaonih igara, do pred vjenčanje opet ništa. Imao sam skoro 32 tada. Zaredala su djeca. Četvero. Dabas su tu i unuci. Peto samo što nije.
Zašto sam ovo pisao?
Prije svega za one koji nemaju sreće u ljubavi ili ih drugi smatraju slabima, ili sami o sebi tako misle. Mogu to biti dečki, a i djevojke. Nije svijet ono što mislite. Ne klonite, jer sigurno vama slična duša čeka. Uvijek sam se čudio što djevojke ne navale u šah-klub. Bilo je tamo još sramežljivih. No, izgleda da to nije ono što one traže. Naravno ne sve.
Ako ste sami ne klonite. Život je svuda oko vas. Od kuda znate gdje vas vaša sreća čeka.
Život ide. Vidjeh kako dobro nastaje kada se poklanja pozornost, kada se voli. Mislim na ono stanje kada vam je drag skoro svaki trenutak; kada vam je lijepo. Takav čovjek zrači, a to se osjeti. Ne morate imati, ali je divno biti u takovu društvu. Družite se nenametljivo. Volite život oko sebe. Možda vam srce neće odmah dobiti odgovor, a možda i nikada, ali će vam biti ispunjeno ljubavlju. Ljubavlju kojom zračite.
Želim vam svima sreću u ljubavi, jer ona jest život. Prava ljubav je često tiha i osjete je tek odabrana srca … sve vas volim … :)
Post je objavljen 22.08.2011. u 14:25 sati.