Kapljice istrunulog voća na tvojim prstima; nanosiš nježnost kao anestetik na moje jagodice.
Bojim se zagušljivosti posljednjih dana ljeta, mirisa smrti, tih kratkih i jasnih poteza za koje sam imala plan bijega.
Ucrtan u tvoje ruke. Kad njima natkriješ brige, postaju mlade.
Dunje koje više nemaju svoj ormar plutaju u potisnutim oazama krvi, bojim se i trebam da me voliš. Oduvijek je tako.
Nasuprot nas ozlijeđene violine i netalentirana gladna djeca, uranjaš u mjesta koja nas prekidaju; kad opet odlaziš ja sam samo cvilež vrata, nedefiniran dalek zvuk; izostanak tvog mira.
Gubiš se po ulicama, gubiš me po mjesecima, eno me u lipnju, čekam da popijemo čaj, da odemo na predstavu, da izgubiš tu smiješnu potrebu; ostajem izgubljena.
Provodim popodneva s tvojim lutkama, gledam kako barataš raznobojnim koncima, prošivaš ljupka čela i jezive oči, izuzeta iz nas, mojih drvenih i njihovih krpenih udova; od tebe nitko ništa ne traži, kamoli ljubav.
Ti si nitko. Krabulja želje. Ta želja osipa kosti po mojim tepisima, postaje golo oko straha, trepće u zidovima. Kad posve poludiš od traženja, to je taj susret.
-Ti si posve pijan.
- Jedno jutro nije došla očistiti ulaz. Sad joj daju injekcije, brinu za nju.
- Bio sam noćas na hitnoj.
- Bolesna sam i stalno negdje hodam, da mi je otići ...
- Na godišnji?
Ljudski cvileži, pseća povjeravanja, noći su otežale pod zagubljenim vlasima kose, vežu se u omču, buknut će jesen, samo što nije. Sve će opet biti drukčije. Znam to osmisliti. Dim na kapcima i požarišta u tvom pogledu kada smo zajedno.
Post je objavljen 19.08.2011. u 01:48 sati.