Naučio sam da svako stanje, ma koliko ono odražavalo Istinu, rezultat je stanja prethodnih. Znam i to, da je to moje viđenje i doživljaj. Kao da se tako sviješću šećem od sebe u vanjski svijet i nazad. To je kao umišljaj, ali je uz potporu nastojanja spoznaje Istine. Kao da prestajem ja biti ja, već onaj koji nastoji vidjeti što sve ovo je; ovo što mi se dešava; život. Nastojim pri tome što više prepoznati svoje djelovanje, koje mi ometa iskreno i istinsko viđenje. Pri tome nalazim misao i ono nešto, njemih karakteristika, što želi nametnuti se viđenju. Nekako sam vremenom to spoznao i upoznao.
Vidim sebe, čovjeka, kako vidim ograničeno svojom takovošću. Kao da mi je tako dato, kao da igram takovu rolu. Da, ali, evo, napuštam sebe da vidio bi se kakav jesam, tko sam i što sve ovo je.
Odložio sam sebe. Sebe, onako zanesenog sobom i željama svojim. Kao da dolazim do granica čula. Nalazim se tu uz misao i ono nešto što slijed mene u životu znači. Ta iskra sada je pred Istinom. Ništa ne vidim i tada se obraćam mislima, a i onoj Istini po kojoj jesam. Vidim kako taj mrak je moja nemoć od prihvaćene takvosti ograničenjima. Postajem svijestan sebe istinskoga pred Istinom. Stao sam i gledam. Oči tu nemaju moć. Misao ne nalazi slike očiju. Ona je uz mene kao potreban alat da se ne izgubim. Moja misao mi čuva spoznaju sebe, takovog kakovog se znam. Ona me uvijek može vratiti u slijed moga života. Da, ali sam svijestan nje i njenih moći. Misao mi je već prevladala spoznaju svoje ograničenosti.
Nije to samo mrak. Nešto ipak ovdje jest. Da, Istina, pred kojom moja svijest jest. Istina i ja sami. Istina je da smo Ona i ja. Kada se stopimo Istina jedina jest.
Postojim i dalje, ali u nizu novih osjeta. Gledam iz neke svoje dubine. Liči na san. Oči na ovo nisu navikle. Misao mi, kao vjerni sluga, bilježi, pamti. Postoji i drugačiji svijet. Ustvari to je svijet moj oduvijek. Tu je stasala iskra moja. Tu je vrijeme svo. Sav svijet kao čvrsta struktura.
Jesam li to uletio u svijet izmišljen?
Pitanje me to vodi dalje. Ako jest Istina, ona je uz mene i kada sam svijestan u svijetu slika i života uobičajena. Istina je uvijek uz mene i svakoga od nas, jedino što je ne vidimo, a većina niti svijesna nije.
I tako u trenu svakom svijest može biti ispunjena Istinom. Počinje se gledati one 'slike' u dubini. Tamo je ishodište života.
Nekako sve češće, kao iskrom nekom, dolaze viđenja. Otvara se svijet u kojem jest Istina. Istina neometana. Povezanost svega sa svaćim u istom trenu vremena svih Istinom svagdje. Nije ovaj svijet nešto što nestaje ili se stvara. On je oduvijek i zauvijek. Nama ograničenim bićima to tek tako nesavršeno izgleda.
U Istini i Ti jesi i sav svijet Tvoj. Svi smo mi otvorene knjige. Pred Istinom tajni nema. Stoga ne bi bilo dobro da se mani pulativni um dohvati viđenja. Na putu spoznaje to postaje jasno i biva kao obavezan korak. Ne zato da se onemogući to, već Istine nema na tim zabludama manipulacijom.
Ispravno je da smo mi po Istini, a ne da Ona nama služi.
I kada Istina bude da činim donro, Istina jest. Ako silujem egom, zabluda jest, a one su kao one koje nas uče promašajima, mada često ne odmah. Naravno, onima koji su spremni.
Spomenuh dobro. Ono jest sastavni dio Istine. Kada djelima svojim potvrđuješ Istinu i djeluješ po Njoj. Vode li te kalkulacije ega, najčešće češ uči u 'krivu ulicu'. Kako nalaziti dobar put? Budimo ono što Istinom jesmo i tada ćemo čista srca ljubavlju nalaziti ispravan put. On tada jest Istina.
Gledajući tako vidim kako je život velika škola. Istina jest učitelj. Možete je naći u cvijetu, povjetarcu, potočiću, Tebi i sebi ... S ljubavlju Istinom ... :)
Post je objavljen 15.08.2011. u 12:27 sati.