Nije tako teško prekinuti veze ako je 250 km između vas. Teško je odlučiti. Prihvatiti istinu da se nikada neće desiti. Shvatiti da je to najviše što imaš. Da se nikada nećeš probuditi kraj njega i tako ostati sve dok ti to želiš. Nećete ostariti zajedno. Nećete čak ni pamtiti tako dugo. Teško je odlučiti. Teško je uvjeriti i njega da je ovaj put konačno. Da se nećeš vratiti kada zavapi tvoje ime bolnim uzdahom čežnje. Ne možeš ostati samo zbog čežnje. Možeš se vraćati neko vrijeme, ali ne možeš ostati zauvijek. S vremenom i Zauvijek postane predugo... Vidite, ni od mojeg 'Zauvijek' nije ostalo Bog zna što...
Izgovorila sam tisuću grubih riječi i niti jednu od njih nisam ozbiljno mislila. Uvjerila sam samu sebe da ću pronaći nekog sličnog njemu. Nekog tko će znati jednim pogledom probuditi sve ono što je tako dugo spavalo u meni. Jednim? Ma neka bude i s dva pogleda... tri... pristala bih i na četiri... Nekog od čijeg dodira poleti tisuću leptira iz moje utrobe... ili barem stotinjak... deset? Uvjerila sam samu sebe da ću pronaći nekog tko će me voljeti jednako snažno, jednako lijepo, jednako besmisleno. Netko za koga neću biti greška.
Rekao je da sam se promijenila. Šutjela sam. Kako da mu kažem da sam još uvijek ona ista osoba puna čežnje za njim, samo što sam naučila šutjeti. Šutjela sam. I kada je rekao da voli svaki i najmanji dio mene, šutjela sam. I kada je rekao da je moj dodir raj i da je to jedino što treba, šutjela sam. O, plakala sam. Plakala kao da je to zadnji dan mog života. Plakala sam, ali on to nije znao. I nikada neće saznati.
***
Bio je kraj marta, hladan i siv. Stajala sam kraj njegovog auta u Ulici Ivana Gorana Kovačića čekajući da me zagrli posljednji put. Nije me bilo briga hoće li nas netko vidjeti. Ne taj put. Ne taj posljednji put. On je uvijek mrzio oproštaje, valjda zato što nikada nije znao hoće li me ikada opet vidjeti... Njegove suze meni su uglavnom bile smiješne. Ne i taj put. Taj posljednji put. Zabila sam glavu u njegovu jaknu i upijala taj poznati miris. Obavila sam ruke oko njegovog vrata toliko snažno da bih vjerojatno osjetila bol, samo da ona bol u srcu nije bila toliko razorna. A onda sam izgovorila... Rekla sam te riječi koje sam do tada tisuću puta napisala, ali nekako nikada nisam znala izgovoriti. Rekla sam mu to na našem prvom susretu prije mnogo godina i rekla sam mu to tog marta, hladnog i sivog. Rekla sam mu da ga volim. 'Nemoj nikada zaboraviti koliko te volim. Obećaj mi da nikada nećeš zaboraviti.' Nije obećao. On nije bio čovjek koji daje obećanja... Barem ne meni. Okrenuo je leđa. Otišao je. Znate, nije se ni okrenuo. Ja sam još dugo gledala za njegovim autom i plakala. Ali, on se nije okrenuo. Možda... da je znao da je posljednji put... možda... možda bi se okrenuo...
***
Kažu da slika vrijedi tisuću riječi... ova je iz mene izmamila njih 497 i jednu brojku. Ostale neka budu za sve ono što je ostalo neizrečeno... nedorečeno. Ostale neka budu znak da postoje tragovi koji se ne ispiru prvom kišom i trenuci koji nas obilježe na nezamislive načine… kad se odvijaju uz pravu osobu. Ja još uvijek nisam našla nikoga sličnog njemu. Ulicu Ivana Gorana Kovačića izbjegavam. Nekako kao da se svaki put iznova rastajem od njega kad prođem tuda. I svaki put iznova malo umrem. Znam da nikada nije bio zaista moj. I znam da je sretan s njom. I dok to znam, dobro sam. U redu je biti sam, ako je onaj koga volis sretan s nekom drugom. U redu je. Sasvim je u redu toliko voljeti... Zar ne?
Post je objavljen 08.05.2013. u 14:23 sati.