Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/precicazabol

Marketing

...jesen u mom gradu...

Bio je baš takav dan. Mračan, tužan, pesimističan. Savršeno pogođen za moju depresivnu narav. Uživala sam u pogledu kroz prozor. Toliko da sam zaboravila na vrijeme. K vragu. Vrijeme!

"Ej.. probudi se... kasnim na vlak. Voziš me na stanicu?"

Tvoj uspavani glas je promrmljao nešto što je zvučalo kao potvrdan odgovor. Dovoljno dobro za mene. (Sve je uvijek bilo dovoljno dobro za mene.)

Već poznate radnje.. umivanje, oblačenje, mimoilaženje u hodniku, gašenje svjetla, zaključavanje vrata. Nešto ti, nešto ja. Sjedanje u auto. Bez ijedne riječi. (Volim što smo tako uhodani u posve običnim stvarima. Znam, tebi to znači naviku. Dosadu. Meni je to znak da te dovoljno poznajem. Meni je to pozitivno.)

Nekoliko stotina metara vožnje se činilo kao vječno putovanje. Upijala sam tvoje pokrete, ruke koje klize po volanu, prste koji se polako savijaju oko mjenjača, nes(p)retno zaležan pramen kose… i te oči. Prokletstvo. Te oči. Kombinacija hladnoće i ravnodušnosti koju nije moglo nadmašiti ni onih par stupnjeva suviše hladnog dana koji me čekao na izlasku iz auta. (Kako mi je to promaknulo, ljubavi moja?)

Stigli smo. Vlak je još čekao. Ipak, neke udaljenosti više nije bilo tako lako prevaliti kao običan put do željezničke stanice. Utisnula sam jedan poljubac na tvoj obraz i na usnama osjetila dodir poznate topline. (Sruši te zidove. Molim te. Napravi to za mene.) Uzvratio si i spustio glavu. (Dovoljno.) Poželjela sam te još jednom pogledati, ali strah od velike praznine u tebi me otjerao van iz auta. Nisam se više okretala. Zatvorenih očiju sam čula kako kapi kiše brišu tragove automobilskih guma. Zatvorenih očiju sam osjetila kako kapi kiše brišu tvoje tragove s mog obraza.

Strah od velike praznine u meni otjerao me u vlak.

Otjerao me od tebe.

(Oprosti.)

*Kažu da slika vrijedi 1000 riječi.. ova je iz mene izmamila njih 286. Ostale neka budu za sve ono što je ostalo neizrečeno.. nedorečeno. Ostale neka budu znak da postoje tragovi koji se ne ispiru prvom kišom i trenuci koji nas obilježe na nezamislive načine… kad se odvijaju uz pravu osobu.

Post je objavljen 28.07.2011. u 14:29 sati.