Ostavi,
napisao sam si podsjetnik, stoput ponovljenim riječima.
Pusti, Ostavi.., ljude koji šepaju, ako ne žele da ih nosiš.,
glupost koja je pritom još i slijepa.,
sve one koji te nikada iskreno ne pitaju kako si..,
i pusti, ostavi sve što te iznova bode, svrbi ili pecka.
Nema smisla koprivu mijenjati u lavandu., ona to jednostavno nije.
Kroz ceste na metar nadmorske visine
došao sam i do mora podno Velebita,
gdje iz mora izvire slatka voda i
osjetno je hladnija od plave.
Na odvaljenom tijelu zemlje katranom piše MIR,
u mom pješćanom umu nikako da ostane.,
a malene se koze ponosno premještaju
s papaka na stijenu i obrnuto.
Ako baš negdje moram zakačiti svoje oblačne hlače
volio bi da je to na vrhove Velebita, ali
ako ne prestanem u sebi držati svu silinu iona, kapi i prašine.,
zapeti ću od težine i za obični dalekovod.
Pusti, Ostavi..., želiš li ostati samo oblak.
a ne spojiti se s olujom i rušiti kuće i pržiti instalacije.
-nekako si pokušavam uklesati u tijelo od zraka.
Post je objavljen 27.07.2011. u 08:56 sati.