Marketing
Sveti Ivan Macias - redovnik
18. rujna
Rođen je 2. ožujka 1585. u Riberi del Fresno, gradu u Estremaduri (Španjolska). Kao dijete ostaje siroče, te se posvećuje poslu seoskog pastira. Imao je ukazanje Sv. Ivana apostola, koji mu je objavio da će postati redovnikom u jednoj stranoj zemlji.
U 25. godini života ostavlja mirni pastirskii život te se zapošljava kod jednog trgovca. Trgovačkim brodom je otputovao u Kartagenu, u Kolumbiju. Trgovac je brzo uvidio da mu Ivan neće biti od pomoći u trgovini pa ga u Kartageni otpusti.
Olivenza gradić u kojem se dogodilo Čudo riže
Ivan se tada nalazi u nepoznatu kraju, napušten od sviju, no on se obraća Bogu – a sve pod vodstvom sv. Ivana, apostola. Nakon četiri mjeseca stiže u Limu; gdje još dvije i pol godine radio kao pastir kod veleposjednika Ximenesa. Tek tada se počelo ispunjavati davno proročanstvo: stupiti u samostan.
U to vrijeme živjela je u Limi dominikanska trećoredica Ruža Limska, prva kanonizirana svetica Latinske Amerike. U Limi su također bila i dva dominikanska samostana: stariji Svete Krunice, u kom je baš tada živio danas svetačkom krunom ovjenčani Martin de Porres, i novoosnovani samostan Sv. Marije Magdalene, poznat po strogosti redovničkoga opsluživanja.
Ivan se odlučuje za taj posljednji i 22. siječnja 1622. u 37. godini života oblači dominikanski habit i već naredne godine 25. siječnja polaže svečane zavjete.
Težio je za tihim, mirnim životom, ali poslušnost je odredila da bude samostanski vratar. Službu samostanskog vratara obavljao je gotovo 22 godine, pri čemu je marljivo vršio djela milosrđa.
Živio je u stalnom dodiru sa svijetom, a ipak nije izgubio mir duše. Noći je posvećivao molitvi, a ni danju je nije zaboravljao. Naročito je častio Presveti Sakrament pa je prisustvovao i na 5 do 6 misa dnevno.
Svaki je dan molio po tri krunice: za obraćenje grješnika, za duše u čistilištu i za svoje spasenje.
Na vratima je bio pravi samaritanac: hranio je gladne, a kad je ponestalo hrane, Bog je i čudo učinio da s malo hrane nahrani mnoge. Još je više mislio na duše. Dok je dijelio hranu, poučavao ih je u istinama vjere.
Nije mu bilo uvijek lako, ni u svijetu, ni u redovničkom životu. Ne samo da su bolesti, bdjenje, post, bičevanje lomili njegovo tijelo, već ga je i sotona kroz 12 godina na razne načine pokušavao svladati i uljuljati u oholost ili mlakost.
U tome nije uspio jer se svetac u napastima nije samo molio za Božju pomoć, nego se obilno služio i blagoslovinama što ih je ustanovila Crkva, posebno blagoslovljenom vodom, koju je postavljao na mnogim mjestima samostana, pozivajući i druge da se njom posluže u borbi protiv ubojice ljudi od početka, kako je sotonu nazvao sam Krist.
Preminuo je 16. rujna 1645. Odmah nakon smrti počeli su ga častiti kao sveca. Blaženim ga je proglasio Grgur XVI. godine 1837., a svetim 28. rujna 1975. papa Pavao VI.
Reljef na kući pastoralnog centra u Olivenzi
Čudo riže u Olivenzi
Povod za kanonizaciju bilo je čudo što se dogodilo u njegovoj užoj domovini, u Španjolskoj, a na njegov zagovor.
Bila je hladna nedjelja 23. siječnja 1949. godine. Glad i siromaštvo poslijeratne Španjolske bila je posebno prisutna u ruralnim djelovima pokrajina. Tisuće ljudi preživljavalo je zahvaljujući pučkim kuhinjama i sirotištima koje su vodile časne sestre.
U jednom takvom sirotištu u Olivenzi, ublizini rodnoga mjesta sveca za hranu su imali samo malo riže. Žena koja se brinula za siročad, videći to, zavapila je blaženiku: »Naši će siromasi ostati gladni.«
Ono malo riže pristavila je na vatru. Riža se kuhala, a s kuhanjem se počela povećavati i njezina količina, te je morala tražiti posuđe da unj presipa rižu.
Pozvan je i župnik, okupilo se i do 100 suseljana i svi su vidjeli čudo i do sita se nahranili te čudesno umnožene riže. Sam događaj je trajao 4 sata. Kad su se svi nahranili, župnik je maknuo lonac riže s peći – i u tom je času prestalo i čudo umnažanja riže.
Preostala riža poslana je na analizu u laboratorij u Valenciju gdje je istražena najmodernijim sredstvima suvremene znanosti. Drugu analizu su proveli profesor Giovanni Petrocinio, direktor Instituta za kemiju u Perugi, te profesor Angelo Bianchi, direktor Instituta za žitarica i usjeve u Rimu.
Ustanovljeno je da je to obična riža, a iznos temeljni 750 g. ni u kojem slučaju nije moglo premašit volumen od 2,5 litre nakon kuhanja. Nakon četiri sata kuhanja od riže je mogla ostat samo smjesa, a ne kao u ovm slučaju riža koja je bila u odlično stanju.
Kako se riža umnažala, to znanost ne može ni pokazati ni dokazati, ali jedno je dokazano - Bog je iznad svih zakona prirode.
Vatikan je nakon više od dvadeset pet godina službeno potvrdio taj događaj kao čudo. Umnožavanje riže u Olivenzu je jedino čudo ove prirode koje Crkva priznaje, naravno nakon umnožavanja kruha i ribe opisanih u Novom Zavjetu.
Sveti Ivan Macias
Iz Homilije pape Pavla VI. u povodu kanonizacije blaženoga Ivana Maciasa
(Homilija održana u Rimu 28. rujna 1975.; AAS 67, 1975., str. 573-5"
Divni i rječiti svjedok evanđeoskog siromaštva
Ivan Macias divan je i rječit svjedok evanđeoskog siromaštva. Kao dječak i siroče, svojom je malom plaćom, koju je dobivao kao pastir, pomagao ljudima, "svojoj braći", priopćavajući im vjeru.
Kao iseljenik, slijedeći primjer svoga svetog zaštitnika Ivana Krstitelja, ne traži bogatstvo kao ostali, nego samo želi da ispuni volju Božju. Kao sluga u krčmi i ujedno vođa pastira, skrovito vrši djela ljubavi te svoje drugove uči moliti. Kao redovnik, svoje zavjete čini temeljem ljubavi prema Bogu i bližnjemu. "Ništa ne traži za sebe osim Boga."
U vratarskoj je sobici vrlo bogat život molitve i pokore uskladio s brigom za mnogobrojne siromahe, kojima pomaže i poslužuje hranu. Lišava se velikog dijela hrane da nahrani gladne, u kojima njegova vjera gleda Isusa Krista, prisutnog na poseban način.
Da sažmem: zar život ovog "oca siromaha, siročadi i potrebnika" nije dokaz kako je evanđeosko siromaštvo, kad ga netko živi u potpunosti, doista plodno?
Kada kažemo daje Ivan bio siromah, ne mislimo, zaista, na siromaštvo u smislu bijede zbog vlastite krivnje ili lijenosti koja ništa ne čini da se postigne pravedno blagostanje - tu bijedu Bog ne želi niti blagoslivlje - nego na siromaštvo puno dostojanstva, koje u poniznosti zarađuje kruh, plod svoga rada.
S kolikim li je marom on prionuo uza svoj posao prije i poslije redovničkog života! O tom otvoreno svjedoče njegovi gospodari i poglavari.
Svojim je rukama uvijek pribavljao kruh za sebe, za svoju sestru, kruh za mnogovrsna djela ljubavi. Taj kruh bio je plod truda, s društvenog gledišta plodnog i uzornog, koji čovjeka usavršava, otkupljuje i suobličuje Kristu, a u dušu mu usađuje povjerenje vlastito djeci Božjoj, pouzdanje kojim se vjeruje da Otac koji hrani ptice nebeske i odijeva ljiljane poljske - ne prestaje svojoj djeci davati što im je potrebno za život: "Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a ostalo će vam se dodati".
Uostalom, težak posao što ga je Ivan obavljao nije njegovu dušu odvraćao od kruha nebeskog. On je od dječačke dobi bio upućen u intimnost Božje prisutnosti, pa je i posred mnogostruke zaposlenosti ostao kontemplativna duša. Druženje s Bogom ne samo da ga nije odvraćalo od ljudi nego je njima i njihovim potrebama pristupao s novim nastojanjem i zauzimanjem, s namjerom da im pruži lijek te ih privede dostojnijem, uzvišenijem, ljudskijem i kršćanskijem životu.
Tako postupajući, nije činio drugo nego slijedio nauk i zapovijedi Crkve, koja siromasima daje prednost, te, ljubeći evanđeosko siromaštvo, nije siromahe prepustila njihovu jadnom stanju, nego im je priskakala u pomoć i poticala na uzvišenije shvaćanje života koje je većma u skladu s ljudskim dostojanstvom i dostojanstvom djece Božje.
Sve nam to, barem dijelom, stavlja pred oči divan uzor svetog muža koji privlači duše, uzor koji pristaje ovom vremenu, sjajan primjer nama i našem društvu.
Ivan Macias znao je dvostrukim primjerom svoga života istaknuti dostojanstvo siromaštva: s pouzdanjem je tražio kruh za siromahe i neprestance je tražio Kruh siromaha, tj. Krista, koji svakoga krijepi i tako vodi da postigne višnji cilj. Odatle proizlazi izvrsna poruka nama i našem svijetu, koji je zaražen bolešću materijalizma i koji tako često boluje od neobuzdane potrošnje i zanemarivanja društvenih dužnosti.
Pred nama je i primjer "unutarnjeg jedinstva", koje čovjek kršćanin mora ostvarivati u ovom zemaljskom životu prožimajući ga vjerom i ljubavlju.
Post je objavljen 18.09.2011. u 00:02 sati.