U predvečerju, smiraju još jednog,
vedrog, ljetnog dana,
ponovno koračam sama,
stazama davnim, dok visoke,
hladne vlati, miluju mi ruke i lice,
baš kao nekada.
Iznad mene skupljaju se oblaci
žureći u daljine,
zakljanjajući mi poslijednje,
krvave zrake sunca
što umire na zalazu.
U daljini dim,
miris ognjišta, miris doma,
iznad kojeg jedna roda u niskom letu,
navješćujući rađanje novog života,
u ovo divno ljetno predvečerje.
Post je objavljen 25.07.2011. u 23:03 sati.