postoji osoba koja ne žali za osobom, koja žali za tako bitno-nebitnim stvarima i pojavama...
Ne znaš zapravo što ti je gore u životu voljeti čovjeka ili voljeti ono što te okružuje.
Kada te čovjek prestaje voljeti odžaluješ svoje mjesec, dva, godinu...
Pojave, stvari, događaji su nešto drugo... ne mogu me voljeti, samo su dio mene koji se postepeno uvijao u kose, prizori koji su me umirivali omotavajući se oko mene kao nevidljiva koža... srasli su uz mene... i polje, i drveće, i zrak... i... smijeh djece na igralištu, i bosonoga jutra koja dočekuju sunce, i snijeg koji se svjetlucao na mjesečini, i kiša koja je lupkala u prozore... zavijanje poludivljih mačaka na ulici, djevojčica koja neumorno ronda pomoćnim kotačima na svom biciklu, lišće breza koje je znalo dopirati kroz zavjese u sobu, zbog svega toga i onoga što nisam navela
ni one više ne cure... a On tako spontano reče - znao sam, i nakovanj bi razjebala
Post je objavljen 25.07.2011. u 19:49 sati.