Pregled posta

DAN 4, 16.05.2011. - Kupanje u gradu duhova (Famagusta, turski Cipar)

U hostelu sam upoznao Rusa. Ili možda bolje reći - Rus je nabasao na mene i čim je čuo da sam iz Hrvatske, počeo je s nekakvim sranjem o bratstvu i jedinstvo hrvatskog i ruskog naroda. Ha??? Izgleda raspušteno, duge masne brade i još masnije kose, bez pokojeg zuba. Kao da je netko oživio Rasputina, onog luđaka s ruskog carskog dvora s početka prošlog stoljeća. A tek kada mi je sinoć pokušao uvaliti nekakve knjige, naravno na ćirilici (što još i ne bi bio problem s obzirom da sam jedan semestar učio ćirilicu u osnovnoj školi i mogu je koliko toliko pročitati), i još nekakvo hindu điđi-miđi religijsko sranje, bio sam sto posto uvjeren da je jadni Rus zaista malo skrenuo s puta. Ujutro, iako sam toliko želio duže spavati i naspavati se s obzirom da imam večeras noćni let za doma, taj isti Rus lijepo me probudio ne bi li se pozdravio sa mnom i dao mi papirić sa svojim podacima u slučaju da jednog dana dođem u Moskvu. Do Moskve ću jednog dana vjerovatno i doći, ali da li ću njega nazvati?... Pa zamislite i sami...
Prerano probuđen i pomalo mrzovoljan, proklinjući Rusa, hvatam kombi za Famagustu, drugi najveći grad na turskom dijelu otoka i mjesto koje bi u normalnim okolnostima vjerovatno bilo preplavljeno turistima da nije ove jebene podjele. Put me vodi najprije uzbrdo, zavojitom, ali dobro asfaltiranom cestom preko Kirenijskog masiva. Zatim nizbrdo. I konačno, s druge strane masiva, ravnicom Mesaorijom, poprilično pustom, ravno prema Famagusti.
Famagusta, poznata i kao Gazimagusa, a još poznatija pod skraćenim imenom Magusa, drugi je najveći grad Turske Republike Sjeverni Cipar. Nakon pada križarskog grada Akre u arapske ruke 1291. godine, križari iz Svete zemlje, a s njima i basnoslovno bogatstvo, sele se na Cipar i posebice u Famagustu. Gotovo preko noći Famagusta se pretvorila u jedan od najbogatijih gradova istočnog Mediterana kao vrlo važna prekrcajna luka. Međutim, krajem 14. stoljeća ratovi između dva velika mediteranska rivala, Venecije i Genove, imali su velike posljedice na Famagustu. Đenovežani krajem 14. stoljeća uzimaju Famagustu u svoje ruke, prilikom čega dolazi do egzodusa velikog broja bogataša. Gotovo 120 godina kasnije grad uzimaju Mlečani koji grade veličanstvene zidine oko grada. No, ni Đenovežani ni Mlečani, ali ni Turci, koji Famagustu uzimaju 1571. godine nakon desetomjesečne opsade, nisu mogli povratiti nekadašnji sjaj stare Famaguste.
Iskačem iz dolmusa tik uz gradske zidine. Uzdižu se pokraj mene poput Golijata pokraj Davida. Svi znamo da su Mlečani bili vrsni graditelji. Venecija, mnogi naši gradovi u Dalmaciji poput Trogira, Šibenika ili Korčule, biseri su mletačke arhitekture, i nekako nas domaće više ni ne impresioniraju toliko. Pogotovo kada si njihovim ulicama prošetao nebrojeno puta. No, kada se udaljiš više od dvije tisuće kilometara od nekadašnje prijestolnice velike Republike Venecije, u jedan od najudaljenijih kutaka mletačkog lava, postaneš jebiga opet naprasno svjestan koliko su Mlečani bili veliki u svakom pogledu. Preko 3 kilometara dugački, 15 metara visoki i do 8 metara debeli, famagustini zidovi su jedan od mletačkih remek djela. A jutros ovo remek djelo zjapi prazno. Tek pokoji pješak, uz njega poneki automobil, prođe mimo mene preko mosta iznad nekadašnjeg jarka i kroz tzv. Kopnena vrata u stari dio grada. Penjem se na Ravelin, jedan od 14 bastiona na gradskim zidinama. Besplatno. Iako bi grad mogao dobro zaraditi na mletačkim zidinama, to se još nitko nije dosjetio učiniti. S Ravelina pruža se panoramski pogled na ograđeni grad. Na nakoliko mjesto uzdižu se masivne gotičke džamije, nekadašnje križarske katedrale, a pozadini, na suprotnoj strani od ove na kojoj se nalazim, gradsku pozornicu zatvara plavo Sredozemno more.
Spuštam se u turistički ured u sklopu bastiona. Par nezainteresiranih djelatnika pred uredom igra backgamon. Unutra drugi se Turčin upravo zabavlja nekakvom turskom sapunicom na prastarom televizoru. Ured više izgleda kao prostorija za registraciju zatvorenika u famagustovskom zatvoru, a najmanje kao turistički ured.
"Dobro jutro!", pokušavam otrgnuti Turčina od sapunjare. Gleda me ispod oka, kao da želi reći 'Što me sad zajebava ovaj stranac baš u trenutku kada je na televizoru Šeherezada'.
Jebala te Šeherezada i dao Bog da u životu od sada nadalje viđaš samo Babaroge.
"Znate li kada ide posljednji dolmus za Lefkosu?", pitam ga. U nadi je spas.
"Ne. Pitaj na kolodvoru.", odgovara mi i nastavlja svoje druženje sa Šeherezadom. U nadi je spas, ali ta nada očito brzo splasne u turističkom uredu u Famagusti u Turskoj Republici Sjeverni Cipar.
Vani se počinje sve više dizati temperatura. Na kolodvor mi se ne vraća. Odlučujem riskirati i pokušati uhvatiti dolmus negdje oko četiri-pet popodne. Iako na Cipru, bilo Grci bilo Turci, rano dižu ruke od posla, tada bi trebalo još biti dolmusa za sjevernu Nikoziju.
Uz nekoliko starih gotičkih crkvica, uglavnom sve odreda danas pretvorene u džamije ili posve napuštene (jedna od kojih je pripadala Armencima i čija je unutrašnjost prekrivena freskama, koje su danas u jadnom stanju, a crkva zapišana od skitnica i zasrana od raznih životinja, posebice golubova), dolazim do džamije Lala Mustafa Paše. Izgrađena između 1298. i 1326. godine, ova je džamija vjerovatno najbolji primjer gotičke lusinjanske arhitekture na čitavom Cipru. Građena je po uzoru na katedralu u francuskom Reimsu i teško je ne primijetiti sličnosti između ove dvije gotičke građevine. Jedina razlika koja danas odmah upada u oči je da je katedrala u Famagusti danas džamija. I tako od otomanske invazije 1571. godine. Fasada bi se mogla preslikati na bilo koju od gotičkih katedrala po kontinentalnoj Europi. Unutrašnjost je čisto bijela, pod pokriven tepisima, a tu je i nezaobilazni mirhab. I nakon četiri dana na Cipru širom razgoračenih očiju i razjapljenih usta ne mogu se prestati diviti križarskoj gotici koja je sveprisutna na ovom otoku.
Šetnja uz "primorski" dio zidina, naglo me vraća u stvarnost. Sudaram se s grobljem turskih mučenika i spomenikom za sve poginule s turske strane u sukobima između Turaka i Grka na otoku. Iako se posljednji pravi sukob dogodio 1974. godine, teško je zaboraviti da je ciparska prošlost zapravo i ciparska sadašnjost. Na turskom, engleskom i njemačkom, veliki natpis podno spomenika kaže:
"Attention! Armed Greek Cypriots and Greek thugs tried to eliminate everything Turkish to achieve enosis; in this cemetery lie Turks who, unarmed and defenceless, were martyred by Greek Cypriots & Greeks."
Druga strana vjerovatno na ovo ima svoju verziju priče. Povijest nikada nije jednostrana, bez obzira koliko se svaka strana trudila da ona takvom bude.
Varosia. Nema vjerovatno na Cipru većeg spomenika uzaludnosti tursko-grčkog sukoba od Varosije. Maras - tako Varosiju nazivaju Turci. Nekada je ovo bio grčki grad, udaljen tek nekih tisuću metara od turske Famaguste. Bio je to grad hotela, mnogi od kojih su bili visoke kategorije, grad skupocjenih trgovina, poput one Toyote ili Alfa Romea. Rivijera Famaguste, jedna od najpoznatijih na Cipru tijekom 60-tih i ranih 70-tih godina prošlog stoljeća. A onda je 1974. sve prekinula turska invazija na Cipar. Grci iz Varosije, s tek ponekom torbom i jedva malo više od odjeće koju su imali na sebi, pobjegli su pred Turcima prema većinski grčkom dijelu otoka. Vjerovali su da će se kroz nekoliko dana, ili u najgorem slučaju tjedana, vratiti u svoje domove. Do dana današnjeg to se nije dogodilo. Turci su ušli u praznu Varosiju i, umjesto da ju opljačkaju i sravne sa zemljom, kako to obično biva u ratovima, odlučili su je sačuvati onakvu kakvu su pronašli. U potpunosti su ogradili grad i proglasili ga 'restricted area' tj. zabranjenom zonom. Varosija je danas grad duhova. Ulice puste, hoteli i stambeni blokovi također, roletne napola spuštene na prozorima visokih blokova, zavjese se na istima vijore na vjetru. Navodno je u stanovima ostavljeno prljavo posuđe, a u trgovinama roba iz 1974. Sve zamrznuto u vremenu.
Ne treba mi puno da mi se nakon izlaska iz utvrđene Famaguste, prateći morsku obalu, preda mnom ispriječi visoki zid, a na njemu crveni znak s crnim vojnikom s puškom i natpisom 'restricted area'. U vidokrugu, bez pretjeranog pomicanja glave, nekoliko osmatračnica s vojnicima. Pokušavam proviriti kroz pukotinu u zidu. Osjećam oči kako me prate. Osjećam se kao da pokušavam proniknuti u neku top secret military secret, a ne uhvatiti samo dio jednog napuštenog grada u kojem nema ničeg u vojnom smislu prevažnog. Zviždaljka. Para tišinu. Nekome od onih vojničina na osmatračnicama je očito postalo presumnjivo što jedan stranac toliko njuši.
Okrećem se i uz Palm Beach Hotel odlazim na plažu. Ovaj je hotel jedini od svih onih hotela Rivijere Famaguste izbjegao da bude zatvoren u gradu duhova. Trenutno ga obnavljaju. Ispred njega polkilometarska pješčana plaža s ležaljkama i suncobranima za iznajmljivanje. Gotovo pusta. Tu i tamo grupica turista dođe prošetati se jednom od najbizarnijih plaža na jednoj od najbizarnijih granica na svijetu. Neki pokušavaju okinuti koju fotku. Zviždaljka para zrak. Ja kroz ručnik za kupanje okidam par fotki. Bond, Vedran Bond 007. Tajni agent SOA.
U pozadini plaže napušteni stambeni i hotelski blokovi Varosije. A onda malo niže niz pješčanu plažu zid naglo skreće prema moru i dijeli plažu na dva dijela - onu dozvoljenu i onu zabranjenu. Kratak pogled preko zida otkriva dva kilometara ničije zemlje i zatvorenu Varosiju napuštenih blokova i plaže. Nakon nje u daljini potpuno kontrast. Pune plaže i hoteli grčkog Protarasa. I grčkociparska zastava koja se na vrhu visokog, vjerovatno, hotela vijori na vjetru. Najradije bih volio okinuti jednu fotku, ali preblizu sam još jedne osmatračnice. Ova je smještena na samoj plaži i tek koji metar od mene. Ozbiljni me pogledi prate. Puštam tek neutralni smješak prema jednoj od najneneutralnijih granica na svijetu. Okrećem se prema hotelu.
Iako se lokalci još uvijek ne kupaju i u vodi je tek nekoliko ludih stranaca, odlučujem i ja biti jedan od tih luđaka. More je kristalno čisto. Ali hladno. I iako sam pobornik toplijih mora i osoba kojoj je čak i Jadransko more najčešće prehladno, ne mogu propustiti priliku da se okupam na ovom mjestu. Tko zna kada će mi se sljedeći put pružiti ovakva prilika. Možda jednog dana na granici Južne i Sjeverne Koreje. Kupanje na granici Libanona i Izraela već sam odradio. No ni tada nisam doslovno bio ovako blizu granice.
U pet popodne, dok je sunce još dosta visoko na nebu i žari, a vlaga u zraku visoka s obzirom da je ovo svibanj, odlazim do autobusnog kolodvora uhvatiti dolmus za Lefkosu ili sjevernu Nikoziju. Voze do sedam navečer, kasnije saznajem. Ali i ovako je dobro. Poslijepodnevno izležavanje na plaži dobar je kraj moje ciparske pustolovine. Dolmus je pun i juri ravnicom prema Nikoziji. Sat vremena kasnije, u Nikoziji, pustoš. Kao da je oglašena nekakva nuklearna opasnost i grad se ispraznio. Nema one dječurlije od prije par dana koja igra nogomet na nikozijskim ulicama. Nema onih jednodnevnih turista koji su u tursku Nikoziju došli iz grčke. Buyuk Han upravo zatvara vrata. I restorani su zatvoreni. Jedva jedvice uspjevam pronaći jedan otvoren, ne bih li još malo uživao u turskoj kuhinji i prolongirao ono neizbježno - prelazak granice u grčki dio otoka i naposljetku avion za doma.