Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/the-freak

Marketing

III.

„Sve veći broj djece umire u automobilskim nesrećama u svijetu bezjaka.“ I dalje mi nije jasno što je taj naslov radio ondje. Tko ga je stavio, niti zašto. Ali definitivno je uzdrmao moj balončić od sapunice u kojem sam živjela godinama. Nekako sam potisnula većinu stvari u sebe i zaključala taj drveni kovčežić sjećanja.

I sada sam osjetila koliko je zapravo teško pustiti ponovno suzu nakon tolikih godina suše i odluke da neću zaplakati. Nisam ni sada pokušavala, ali jesam očekivala da će nešto navrnuti niz moje obraze. Ništa. Addie bi se razočarala u mene… A možda bi me i shvatila.

Zastenjala sam kada sam osjetila oštru bol u leđima pri bijednom pokušaju ustajanja. Cigareta je odavno ugasla, a i bilo je vrijeme da se sklonim na toplo. Jauknula sam u bradu kada sam napokon bila na nogama, držeći dlanove na donjem dijelu leđa i pritišćući prstima kralješnicu.

Osjetila sam blagu vrtnju u glavi. Cigareta je i dalje imala utjecaj na mene i na moje obamrlo tijelo. Jedna, ali očito dovoljno jaka da djeluje na mene u ovako kratkom roku. Odmahnula sam glavom vlastitoj gluposti i pošla naprijed, gurajući promrzle prste u džepove. Bacila sam kratak pogled natrag, prema visokim kulama Hogwartsa.

Osmjehnula sam se. Addie bi sigurno godinama mogla stajati pred ovim prizorom, potpuno očarana. Kraj svega, ne bi osjetila hladnoću koja meni trenutno nagriza obraze. Pognuvši glavu, pošla sam napamet znanim putem, prateći napola zametene otiske u snijegu koje sam ostavila dolazeći ovamo.

Glasna zvonjava prožela se mirnim i usnulim krajem bez naznake života. Osam sati ujutro je. Nastava počinje za petnaest minuta. Naglo sam udahnula i ubrzala korak. Poslužila sam se štapićem za otvaranje vrata, skidanje snijega s starki i iz njih, za sušenje promrzlih i promočenih čarapa i skidanje kaputa punog snijega. Njime sam u žurbi dozvala knjige, dok sam se trčećim korakom spuštala prema tamnicama.

Ako zakasnim, Snape će to objeručke prihvatiti kao priliku da se osveti za moja podbadanja i poklapanja njegovih riječi. Neprestano sam mu uzvraćala sarkastičnim i bezobraznim komentarima, ali dovoljno pametnim da mi nije mogao pružiti kaznu budući da nikada nisam ništa direktno komentirala. No, zna što radim, i ukoliko napravim kobnu grešku poput kašnjenja na sat, definitivno neće čekati niti trenutka da mi se osveti za godine konstantnog podjebavanja.

Zavojite stepenice uzrokovale su dodatan osjećaj vrtoglavice i mučnine u meni, no valjda mi je veseo i dječji skok preko posljednje stepenice razbudio osjetila i prodrmao misli. No, ne i razbistrio. I dalje su bile u nekoj morbidnoj sjeni, kombinaciji smijeha i smrti. Nikada doduše nisu bile normalne.

Posljednjih par metara prešla sam zadihana i crvena u licu od silna trčanja, no s osmijehom od uha do uha kada sam shvatila da sam se prva pojavila pred učionicom Napitaka. Pogled na kazaljke koje su se žurno okretale na mom zapešću lijeve ruke, rekao je da mogu odahnuti i pričekati druga lica.

Niti njima nije trebalo dugo da promole glave iza ugla, raspričano i veselo se smiješeći, ispunivši tako mrk i turoban prostor hogwartskih tamnica. Nije nas mnogo išlo na Napitke. Tek par onih koji su se uspjeli izboriti za svoje mjesto pod Snapeovim crnim prašnjavim suncem.

Osjećala sam se bolje, sada kada sam vidjela da više nisam sama. To je valjda onaj zlatni trenutak kada zapravo shvatiš da nisi sam. Iako bi možda sada htjela biti fizički sama, ostavljena s vlastitim mislima. Ali, sada sam se sjetila da zapravo nikada neću ostati sama. Da me nitko neće ostaviti. Bila sam sretna. Na tren sam se osjećala zaista sretnom.

I baš onda kada mi je skočio puls, primijetila sam nepravilnost u grupici ljudi koja je bezbrižno šetala prema mojoj osobi, zbijala šale i smijala se. Iza njih kretala se prilika koja nije popunjavala niti jedno mjesto u zadnjim redovima Snapeove učionice. Jer, svi smo se zapravo skrivali iza. Izuzmemo li pokoji par Slytherina, naravno.

S druge strane i on je izgledao kao Slytherin. Točnije, i bio je, sada kada su se moje oči privikle na tamu i primijetile zelen obrub njegove pelerine. Nije me čudilo što mi nije poznat, jer nije prvi Slytherin kojeg ne prepoznajem. Budimo realni, nisam neki njihov fan.

Vesela družina sada je bila samo par koraka od mene. Vrištali su, zbijali šale. Definitivno su promijenili raspoloženje i negirali hladnoću kojom je Snape ovio tamnice. Nevjerojatno je kolika je moć smijeha.


„Nic!“ uzvikne mala crvena spodoba. Bila je to Amy. Crvenokosa djevojka koja je pripadala najpametnijim osobama u Gryffindoru. Rasturala je sve moguće predmete otkako zna za Hogwarts i profesorica McGonagall nije bila sigurna što se dogodilo da je upala baš u njezin dom. Dakako, bila je sretna, ali bilo je neobično.

Amy je bila strašno neobična i vesela osoba. Obožavala je ljude i kontakt s njima. Skakutala je pri hodu i trenutno je gotovo trčala prema meni, šireći ruke da me zagrli.

„Amy, srećo.“ Nasmiješim se. Bila sam sretna što ju vidim. Bila je to jedina osoba koju sam podnosila i koja je izdržala sve ove godine pod Snapeovom tiranidom. Bila je ona moja partnerica u zločinu kada je on u pitanju.

Odlučila sam se osvrnuti i vidjeti tko je otpao. Začudo, primijetila sam da su samo dvije osobe nedostajale, no grupica kakva već je, i dvoje je bilo više nego dovoljno. Razlika je bila u tome da se činilo kao da nedostaje samo jedan, jer dvoje je otišlo, ali jedno se pojavilo. Stajao je prilično odaljen od formirane grupice ljubitelja Napitaka ove generacije. Nisam znala trebam li ga žaliti što se čini odbačenim i neprihvaćenim ili bih ga trebala ostaviti takvim jer se ne trudi upoznati ikoga.

Snape mi nije ostavio vremena za odluku. Škripava vrata ispunila su mračni i tamni hodnik dubokim jezivim zvukom. Nije nas pozdravio. Nije se niti trudio. Ovdje nikada nije bilo nikakvog svečanog dočeka niti nagovještaja novog početka nakon praznika. Ništa.

Većina njih počela je kašljati, prisjećajući se vječne zagušljivosti i prašine u ovim odajama.

Amy me povukla za rukav pelerine i ponudila mi da sjednem na svoje staro mjesto u posljednjoj klupi u učionici Napitaka, najdalje od Snapea. Bilo je zanimljivo raditi najviše problema baš iz te klupe, jer znao je tko ih radi, ali nikada nije mogao dokazati.

Amy mi je dala do znanja da je također primijetila nepravilnost u učionici i pružila pogled u klupu dva mjesta od nas, gdje je sam sjeo Slytherin. Nasmiješila se i šapnula mi na uho 'koliko god se činio loš i jadan, zgodan je'. Nisam se trudila pogledati niti u nju, a niti u njega nakon toga, već sam samo odmahnula glavom i otvorila knjigu, zadubljujući se u izgled riječi i slika pored.

Snape je bio svjestan novog učenika, ali njemu to nije bilo bitno niti je smatrao da smo vrijedni predstavljanja. Bila je to zapravo vječna dilema. Treba li predstaviti veličinu njegova doma onima koji nisu vrijedni gledanja te veličine? Ovaj puta je odlučio da smo ipak toliko niski i bezvrijedni da nije htio trošiti dah na nešto takvo.

„Udžbenik. Stranica 348.“ Pljune kroz zube.

Prije nego što sam lijeno otvorila zadanu stranicu, već sam čula zadivljenost u Amyinu glasu. „Romantika.“

Zaprepašteno sam shvatila da se Snape želi riješiti najglupljeg dijela gradiva čim – čim prije, tim – tim bolje. Ljubavni napici. Zgađeno sam prevrnula očima i zamalo poklopila udžbenik. Primijetila sam da je moja reakcija bila slična reakcijama svih dječaka u prostoriji. Bila sam ona od djevojaka koja jednostavno mrzi romantiku takvog tipa.

S druge strane, Snape je već pripremio sastojke i proslijedio ih laganim trzajem štapića kroz cijelu učionicu.

„Imate 90 minuta, počevši sad. Sve piše u udžbeniku. Jedina uputa koju ću dati je da, ako napitak ne valja,“ pri tome je prešao pogledom djevojke „Može imati kobne posljedice za osobu koja ga pije.“

Nisam bila sigurna jesam li primijetila pomak njegovih usnica u kutovima radi formiranja nagovještaja osmijeha ili ne, ali sada mi više nije bilo niti bitno. Jedino što sam znala je da me neće brinuti dobijem li iz ovog napitka najgoru ocjenu, jer napici bi se trebali raditi s daškom strasti prema njima. Ovo je bio napitak koji me potpuno odbijao.

S druge strane, znala sam da ću ga tehnički napraviti jako dobro.

Nakon nekog vremena prostorija se ispunjavala slatkastim mirisima i šarenim bojama koje su podsjećale na sretne trenutke i finoću. Nisam znala od čega mi je više muka.

Već pred posljednje minute sam znala da je napitak ispao savršeno zbog navoda u knjizi. Ammeline je pokraj mene fićukala već nekih desetak minuta, spremna da preda kotao na pregled. Spremala je napitak s toliko sreće i volje da je bilo nemoguće da ga ne završi prva. Drugo što mi je zapalo za oko jest da je i novitet u učionici također završio u moje vrijeme. Borimo li se Amy i ja s novim talentom?

„Gotovo.“ Zastenje Snape. Bio je to drugi puta u zadnjih sat i pol da je progovorio. Okrenuo se oko svoje osi i štapićem rastjerao sve moguće slatkaste mirise i melodije koje su izlazile iz nekih od kotlića.

Obišao je učionicu bez velike fame i prigovaranja jer sada je imao ekipu koja nije mogla upropastiti napitak ni da je htjela. Svi smo ovdje znali što radimo, neki više, neki manje, ali nije mogao prigovarati kao što je mogao ranije.

U čast Severusu Snapeu. Post je trebao biti za stranicu i pol kraći, no samo zato što sam ga davno napisala, ubacivši u njega lik Severusa Snapea, objavljujem ga u ovoj dužini.

Dovraga. U čast cijelog posljednjeg filma. Cijelog svijeta magije kojeg nam je pružila J. K. R. Ne želim da završi


Post je objavljen 17.07.2011. u 17:09 sati.