Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/aparatczyk

Marketing

POGUE MAHONE

Biti Irac u Londonu, već sama pomisao na to zvuči nekako kontradiktorno. Ne znam, možda je to kao biti Hercegovac u Zagrebu, ili Crnogorac u Beogradu. Morate biti direktor, biti na funkciji, ili barem biti nekakva faca. No dalek je taj London, to je neki drugi svijet, nitko tamo nije impresioniran ako ste odnekuda, jer svi su tamo odnekuda. S druge strane, biti Irac u Londonu ipak je nekako drugačije nego biti Irac u New Yorku, jer ipak živiš u srcu zemlje s kojom je tvoja nacija stoljećima imala vrlo poseban odnos. Zadržimo se na tome "vrlo poseban odnos", u kojem god kontekstu promatrali taj odnos.
The Pogues su upravo to, Irci u Londonu, u svoj mogućoj posebnosti odnosa sa Kraljevstvom i prijestolnicom. Ovih dana su se vodile mnoge rasprave o tome jesu li Poguesi irski bend ili ne. Nije upitno da su u većem postotku Irci, da imaju prizvuk i atmosferu irskog melosa, da izvode neke tradicionalne irske pjesme (ali to je radila i Metallica koja sa Irskom nema baš neke veze). Međutim, po svom glazbeno autorskom opredjeljenju i stilu, oni su duboko ukorijenjeni u London, istu onu scenu na kojoj su prije harali Clash, Stranglersi, Damned ili njihovi bliži suvremenici The Godfathers. Mislim da je svima jasno da Poguesi nisu, i nikad nisu bili etno, a nikako world music, i da ih se ne može gurati u isti koš s, recimo, Gypsy kingsima (a i takve sam insinuacije čuo), ali ih se može povezati sa njihovim suvremenicima s druge strane tunela ispod kanala La Manche. Sličan stil gajili su pariški punk bendovi sa kraja osamdesetih i ranih devedestih Mano negra i Les negresses verts, pretežno sastavljeni od imigranata. Imigranti u Parizu i Irci u Londonu, kombinacija za složiti vrlo opaki punk. Međutim, najbliže senzibilitetu The Pogues ipak se nalazi The Clash. Tematski i sudbinski povezani (i Joe Strummer je potkraj života kratko pjevao u Poguesima), nije bilo nimalo čudo što se pred otvaranje zagrebačkog koncerta te vrele ljetne večeri na Šalati iz razglasa čuo "Straight to hell" od Clasha. Meni je osobno to bio znak da slijedi veličanstveni dernek prema najboljim punkerskim standardima. Poguese sam prvi puta vidio na Super Channelu negdje 1989., mislim da se radilo o spotu "Fiesta", i moja prva reakcija je bila:"Jebote, kak ovaj lik izgleda!". Veliki Shane MacGowan, s vremenom je postao jedna od najvećih ikona britanske glazbene scene, ali i ikona beskrajnog alkoholiziranja. Ta njegova nestalnost vjerovatno je i ubila autorsku snagu benda, njega odvela na odvikavanja i promašene projekte, poput Popesa, a bila je i glavni razlog strahovanja hoće li zagrebački koncert uspjeti ili ne. Dok sam kupovao kartu bio sam svjestan dvaju mogućnosti raspleta situacije, ili će se ponoviti priča kao sa The Popes prije mnogo godina (odnosno kao sa Amy Winehouse nedavno u Beogradu), ili će to biti jedan od najboljih tuluma koje je Šalata vidjela još od kad su je pošteno razvalili Manu Chao i Radio Bemba Soundsystem prije mnogo godina.
Srećom, ipak se dogodio jedan od najboljih tuluma! Nastranu nostalgija, nastranu hrpe nekritičnih irskofila (ja baš i ne brijem na Irsku, ne vidim ništa posebno romantično u toj zemlji, i ne vidim ništa srodno Hrvatskoj, osim katoličke zatucanosti), MacGowan, Phillip Chevron, Jem Finer, Spider Stacy, Terry Woods i ostali i dalje mogu ekipu rasplesati dokle god oni sami mogu svirati. Možda nemaju onu oštrinu iz ranih devedesetih, ali su i dalje ekipa puna života i energije. Istina, nije se moglo očekivati da odsviraju kao u Town and Country Clubu u Londonu još valjda 1988., ali i ovih cca 1,20h nije bilo za zanemariti. Mnoge su pjesme izostale sa setliste, kao Misty morning, Albert bridge, ili USA, ili Lorelei koje ionako nisu nikad baš uživo i svirali, ali izostali su i hitovi kao Summer in Siam, ili Fairytale of New York (koju izvode samo u posebnim prigodama, ali bez Kristy MacCol nema ni smisla). Te potonje stvari nisu ni osobito falile, jer čuli smo mnoge klasike kao Streams of whiskey, If I should fall from grace with god, Sick bed of Cuchalain, Thousands are sailing, ili romantične klasike Dirt old town i Rainy night in Soho koje je zagrebačka publika otpjevala kao da pjevaju Matu Mišu. Nisu ni završli sa tradicionalnom zagrljenkom Wild rover, ali je na kraju zato uslijedila Fiesta. I upravo je to i bilo, prava fešta punk rocka i irskog zvuka, večer zalijevanja pivom i strasnog plesanja i skakutanja. I kao da sam opet srednjoškolac bez straha sam se bacio u grotlo poganja sa puno mlađim sudionicima, i izdržao ga junački. I nakon toliko godina i s tolikom pauzom u radu i nastupima, The Pogues su bend koji je te jednostavno uvuče u ples, tulum i zabavu, popravi ti raspoloženje i razgali ti srce. Glazba Poguesa očito dobro prolazi test vremena i privlači publiku više generacije, a njena univerzalnost širi poruku i puno dalje od britanskog otočja. Vjerujem da nitko toga četvrtka navečer nije otišao ravnodušan sa Šalate!

Post je objavljen 16.07.2011. u 19:09 sati.