Umro Đuro Brodarac: Naša mini Srebrenica je njegovo djelo. Piše DENIS KULJIŠ.
Autor: Denis Kuljiš
Objavljeno: prije 3 h i 2 min
inShare.0
ZAGREB - Srušio se mrtav Đuro Brodarac. Izdalo ga je srce - junačko, hrvatsko, generalsko i hadezeovsko prvoboračko srce koje je zadnjih godina sve sporije kucalo u grudima pretilog pijanca i kabadahije, bivšeg sisačko-moslovačkog župana, gospodara života i smrti u hrvatsko-srpskoj krajini iz koje je u deset godina između dva popisa na početku i na kraju devedesetih godina protjerano oko sedamdeset tisuća ljudi!
Žicar Bobetko
To je rekord u suvremenim balkanskim genocidnim ratovima za teritorij, bijelu tehniku i rasnu čistoću nacionalnog bića, a Đuro Brodarac ipak je ostao epizodist uz domaće glavne junake poput Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa. Zašto? Dovoljno se gurao u prve redove partijskih sabora, sinjskih alki i ostalih domoljubnih prigodničarskih parada, a u svojoj autonomnoj pokrajini uspio je uspostaviti čvrstu vlast u društvu te kontrolu nad ekonomijom, režim poput Šeksova i Glavaševa zasnovanog u istočnoslavonskom “vražjem trokutu” Osijek - Vinkovci - Vukovar. No, stvar je u tome što je Brodarac, zapravo, bio drugorazredni bezveznjak, ništarija i bijednik koji je, doduše, organizirao prvorazredni zločinački pothvat, ali nije posjedovao “star quality” koji odlikuje jednog Merčepa, niti sotonsku inteligenciju jednoga Glavaša... Nedostajao mu je, osim toga, politički menadžer poput Šeksa.
Brodarcu su u Sisak kao “političkog komesara” HDZ-a, odnosno šefa Kriznog štaba, poslali Ivana Bobetka, generalskog sina, ranije “glavnog političkog tajnika stranke” koji je tu važnu dužnost obnašao između mandata Stipe Mesića i Ivića Pašalića - ali mladi Bobetko bio je također trećerazredni žicar i brzo je izgorio u političkim i kriznim poslovima.
I sam sklon alkoholu, sa sličnim dijagnozama poput Brodarca, ispao je iz politike, otvorio pekarnicu i čekao da mu otac umre kako bi njegovu vilu, najljepšu na Tuškancu, prodao starom Tedeschiju pa pribavio novac nužan za birtijaške ekspade. Nije ni Šeks, naravno, sasvim nesklon piću, ali on je uvijek ostao u političkoj formi da svom “regionalnom pomoćniku za teror” osigura potrebnu političku logistiku na Pantovčku i na Markovu trgu...
Upućeni Petar Šale
Kad su Brodarca priveli na policiju i odveli na sud pa otpremili u zatvor i odanle premjestili u zatvorsku bolnicu, srce mu je otkazalo i on je blago u Gospodinu preminuo. Šezdesetosedmogodišnji momak s brkovima koji su mu trebali pridati izgled sisačko-moslovačkog Pancha Ville (iako su, zapravo, nepogrešivo odavali ono što i jest bio - penzionirani sisački krovopokrivač) tako se jeftino izvukao od odgovornosti za ratne zločine. Zločini su mu omogućili dvadeset godina fenomenalnog života, a prijateljica smrt besprizivno ga je oslobodila kaznene, političke i moralne odgovornosti, doživotne robije i sramote što bi sad, po pravu, trebalo prenijeti na sve njegove saučesnike, suradnike, partijske drugove i ostale tipove s kojima je, od bespuća do beščašća, harao po ratnom i poratnom Sisku...
Kad je Brodarac uhićen, njegov odvjetnik zatražio je kućni pritvor bojeći se za delikatno zdravlje klijenta optuženog za mučko ubojstvo trideset i jednog civila. Pošto je Đuka umro, vjerojatno od straha, advokat je digao neviđenu dreku optužujući državu “za umorstvo generala koji je ovu državu i stvarao”. On te stvari zna jer nije bilo tko nego doajen hadezeovske politike, Petar Šale, pomoćnik ministra pravde u jednoj od opskurnih Tuđmanovih vlada na početku rata, u kojima su se najokorjeliji bivši komunjare smjenjivali s najokorjelijim bivšim udbašima. Brodarac je optužen za ratne zločine izvršene 1991. i 1992. godine, dakle baš dok je Šale bio pomoćnik ministra pravde, a pravdu po provinciji zapravo dijelili eskadroni smrti, kojima su upravljali likovi poput Đure Brodarca. Šale je, dakle, stari ratni drug i sudionik tog hadezeovskog projekta etničkog čišćenja koji se formulacijom njihova vođe i predsjednika, dr. Franje Tuđmana eufemistički nazivao “humanom razmjenom stanovništva”, što se tehnički realizirala uz primjenu odgovarajuće artiljerijske pripreme.
Teren je podijeljen na sljedeći način: u Vukovaru djeluje inženjer Tomica Merčep, šef HDZ-a. On se okružio skupinom kriminalaca kojima zapovijeda Munib Suljić. Odmah počinju iznude i teror srpskog stanovništva na teritoriju koji kontrolira hrvatska vlast. U Osijeku je pouzdani Glavaš, a on je za zapovjednika svog eskadrona smrti uzeo Ivicu Krnjaka, međunarodnog kriminalca s kojim je Vladimir Šeks svojedobno na robiji igrao nogomet, pa ga je mogao preporučiti za šturmfirera “Branimirove obrambene bojne” što operira iz mučionica po garažama i mesnicama, odakle se leševi otpremaju i bacaju u Savu.
Rat za Titovo naslijeđe
U Sisku, politički nadzor ima pak Bobetko, a vojno-policijski Brodarac, koji je ustrojio razgranatu terorističku mrežu antiterorističkih odreda koji će pobiti na stotine ljudi i njihove leševe pobaciti u Savu. U Gospiću, za političkog se šefa nametnuo Tihomir Orešković, koji je dobio vezu prema Šušku preko sadašnjeg Bandićeva referenta za zagrebački vodovod. Na terenu zapovijedao je njegov čovjek, drugi sinjski konobar - Mirko Norac, a kako tu nemaju veliku rijeku što teče prema Beogradu, strijeljane učiteljice i druge civile zakapaju po okolnim šumarcima.
To je, ukratko, organizacijska shema ustroja zasnovanog da se još u miru osigura “konačno rješenje” srpskog pitanja. Kako to nije bilo moguće jer je izbio rat, etničko je čišćenje dovršeno vojnim operacijama i pozadinskim organiziranim neorganiziranim djelovanjem marodera…
Đuro Brodarac bio je jedan od najvažnijih “vojskovođa iz pozadine” u Tuđmanovu ratu za Titovo naslijeđe, što se vodio po doktrini koju je Franjo usuglasio još s Dobricom Ćosićem osamdesetih godina. Predviđala je “raščlanjenje”, razudbu Jugoslavije uz razmjenu teritorija i stanovništva između dvaju glavnih partnera - Srbije i Hrvatske. No, kako je u tu fantazmagoriju upao ograničeni Brodarac, sisački krovopokrivač, čovjek bez ikakva političkog ili intelektualnog pokrića, provincijski marginalac kakvi se ondje roje po smrdljivim birtijama?
Sekretar iz Željezare
Kako je, dakle, sisački nekvalificirani radnik Đuro Brodarac pao u ralje hrvatske politike? Tako što se u nju glavačke bacio, jer je umjesto proleterskog tavorenja mudro odabrao karijeru u avangardi, kao omladinski komunistički funkcioner.
Do dvadeset i šeste (rodio se 1944.) bavio se produktivnim zanimanjem popravljanja krovova, a onda je uletio u političku karijeru - izabran je za sekretara omladinske organizacije Željezare Sisak, što je automatski donosilo funkciju člana Općinskog odbora SK i člana Upravnog odbora industrijskog kombinata u kojemu je bio zaposlen. Već iduće godine postao je deputat u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske u mandatu 1967. - 1971. godine (pa je klupe dijelio s Manolićem), a u skladu s političkim kursom reformnog rukovodstva upisao se i u Maticu hrvatsku.
No, kad je uslijedio obračun s maspokovcima, što se na Baniji, u političkoj bazi Milutina Baltića, osobito zdušno provodila - Đuro se odmah prebacio u prve redove reakcije, pa na izvanrednoj skupštini Saveza rezervnih vojnih starješina (naravno da je i on bio poručnik-teritorijalac) zatražio da se iz organizacije izbaci 59 oficira učlanjenih u Maticu. Na sjednici koja se održavala u kinu sisačkog garnizona JNA izabran je odmah u petočlanu komisiju koja će istražiti sve slučajeve i predložiti “mere”. To mu kasnije neće smetati da se, u drugoj priči, prikaže kao “žrtva proljećarskih progona”, što su mu “onemogućili da diplomira na Tehnološkom fakultetu”. Bit će da je veća smetnja bila odanost pijančevanju, jer mu se karijera, inače, lijepo razvijala - dok su “maspokovci” poput Vlade Gotovca čamili u obližnjoj Gradiški, Đuro je prešao na rad u sisačku Termoelektranu te postao član centralnog Radničkog savjeta poduzeća Elektroprivreda Jugoslavije u Beogradu.
Torture, pljačke, ubojstva
Prevratnu 1990. Đuro dočekuje kao aktivist HDZ-a. Tko ga je povezao s tuđmanovskom centralom? Bilo bi logično pretpostaviti - mr. Ivan Bobetko, sin generala Janka, jedan od hadezeovskih “povijesnih vođa” skupljenih po zagrebačkim birtijama gdje se domoljubno recitiralo, deklamiralo i muški udaralo gemištom o ruski mramor na šanku, pa ispotiha govorilo protiv Srba i režima. Stari Bobetko porijeklom je iz Siska - pripadnik Prvog partizanskog odreda, on je s grupom obilježenih komunista, čim su Nijemci napali SSSR, pa im je zaprijetilo uhićenje od ustaških vlasti, pobjegao u šumu Brezovica, odakle su napali žandarmerijsku stanicu da se dokopaju oružja, što se danas, na dan 11. lipnja, u Hrvatskoj obilježava kao Dan antifašističke borbe.
Mladi Bobetko pridružuje se pak suprotnoj idejnoj opciji i Franjo ga, čim je počeo rat, imenuje šefom Kriznog stožera za Sisak i Baniju (koja se ubrzo lingvistički osvaja sinonimom Banovina). Đuro Brodarac postat će istodobno načelnik policije, a Josip Brajković, šef lokalnog HDZ-a. Svi oni osnivaju privatne vojske i vlastite eskadrone smrti, koji se, kao paravojne jedinice, ustrojavaju unutar legalnog okvira i tako postaju dio Oružanih snaga za koje odgovornost pravno snose hrvatska Vlada i država.
Bobetko je u Zagrebu angažirao nečasno otpuštenog policijskog inspektora Jadranka Garbina (albanskog podrijetla, bio je povezan s albanskom mafijom koja je švercala dragocjene metale i drogu), pa ga ovlastio da osnuje vojnu jedinicu za zaštitu Kriznog stožera, gdje se utaborio odjeven u maskirnu uniformu s nisko pripasanim pištoljem, praćen bogato natapiranom konceptualnom umjetnicom Jasminkom Petter Katalinić koja ga je poput Gadafijeve tjelohraniteljke posvuda slijedila naoružana sačmaricom.
On ju je pritom predstavljao kao svoju “savjetnicu za strateška pitanja”. Garbinov odred odabrao je ime “Vukovi” pa u jednom zagrebačkom butiku dao sašiti crne uniforme. Na glavu su stavili crne australijske šešire priklopljena oboda pa preuzeli zapuštene zgrade Jodnog lječilišta, koji su pretvorili u kasarnu i koncentracijski logor. Odmah su stali haračiti po gradu, pljačkati Srbe, otimati im novac te odvlačiti u svoj logor, gdje su ih podvrgavali torturi pa puštali uz otkup ili ubijali i leševe bacali u rijeku.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA
Post je objavljen 16.07.2011. u 18:54 sati.