Nadam se da se neću opet sresti s Uskim stazama, mada nemam ništa protiv iste teme jer je svaka neiscrpna i moguće ju je različito interpretirati. Svaka tema ima bezbroj mogućih obrada jer ju svatko gleda iz svoga rakursa (kuta ili tako nešto).
Ja sam danas izabrao temu savjesti ovoga društva pa odmah unaprijed molim čitatelje da se u eventualnim komentarima kane savjesti autora posta, pošto ja odmah priznajem da moja savjest nije čista, već se osvrćem na savjest onih kojima također ona nije čista, ali neće to priznati jer nemaju hrabrosti, ali ni volje. Oni, naime, koriste tu laž kako bi sakrili svoje grijehe i živjeli bolje od drugih. Ova me tema muči već dvadesetak godina, a intenzitet lažne savjesti ovoga društva raste iz godine u godinu, mada su se stubokom izmijenile okolnosti življenja nas građana u tih dvadesetak godina. Bili smo u ratu, uživali HDZ-ovu vlast, pa četiri godine Račanovu koalicijsku s traumatičnim eskapadama Dražena Budiše. Račan nije znao da li da se više posveti desnici koja je počela pozivati na oružje koje je još bilo toplo i blagoslovljeno od crkvenih krugova. Malo tko se od 1991. do 1995. borio da probleme u bivšoj Jugoslaviji riješi mirnim putem, a ako je i pokušao bio je brzo ušutkan ili likvidiran, čak. Rata je moralo biti, tako je nalagala lažna savjest svih sudionika u njemu. Na bilo kojoj strani; a imali smo Miloševića, Tuđmana, Aliju, Babu, Bobana, Karadžića!
Povod ovom postu je smrt generala Đure Brodarca, čija je smrt ponovno pokrenula to pitanje. Zašto se tek nakon dvadeset godina od počinjenja inkriminiranih nedjela potegnula istraga. U prilog ovoj temi ide i hapšenje genarala Kruljca, blebetanje generala Barića i osvještenost Andrije Hebranga o hrvatskom krivom putu. Žanjemo upravo ono što su svojevremeno posijale HDZ-ove perjanice od kojih se Ive Sanadera trebamo sramiti generacijama. Takvoga zlikovca izabranog na demokratski način za premijera nije imala ni jedna država ovoga svijeta, ma kako primitivna bila. I on ima savjesti živjeti s tom ljagom i još se kani braniti! Ni njegova žena i punoljetna djeca nisu znala na koji način tata zgrće novce, kao što ovdašnja vladajuća oligarhija nije znala za pljačku svoga naroda. Savjest im je čista!?
Čija je to savjest nalagala, kada se već zaratilo, da se ne proglasi ratno stanje, posebno uz činjenicu da smo napadnuti. „To bi nam se moglo obiti o glavu“, isključiv je Franjo Tuđman (!?) Po čijoj to ideji i savjesti mi ni dan danas nismo zatražili da opljačkane i spaljene hrvatske kuće obnove četnici i njihove vojvode koji su to izvršili. Po čijem nalogu smo u ratu stručno minirali srpske kuće, a poslije Oluje pljačkali i palili sela s pretežno srpskim stanovništvom kako se ne bi mogli u što vratiti. Ni danas, s odmakom od šesnaest godina, nismo ustanovili da li je srpski, zapravo pravoslavni, živalj protjeran ili dobrovoljno pobjegao iz svoga zavičaja, ali nas je međunarodna zajednica prisilila da svakom povratniku obnovimo kuću koju smo tako ponosno spalili. Nikada se na VONS-u ili sada VNS-u nisu postavila ta pitanja, a to je isto od nacionalne sigurnosti. Zašto?
Ako je istina što Hebrang zbori da je više naših branitelja osumničenih i optuženih za ratne zločine, od strane našega tužiteljstva, nego što je broj optuženih agresora na ovu zemlju, onda je to stravičan podatak koji ne može a da ne izazove sumnju u savjest DORH-a, Vlade, premijera i predsjednika ove, nazovi pravne, države.
A što reći za Herceg-Bosnu i konclogore krajem 20. stoljeća? Čije je to čedo koje je koštalo (i danas još košta) i po čijoj savjesti je inicirano njeno začeće? Ni o tome nema slova u našim parlamentarnim raspravama, na VONS-u, Vladi niti na ispijanju kave s predsjednikom. Račanova Vlada pala bi preko noći da se poteglo to pitanje, kao što je visjela nad ponorom kada je ministar branitelja postavio pitanje lažnih domoljuba. A broj branitelja rastao je proporcionalno broju glasača u državi. Razlika je u tome što branitelja još nema više od glasača, kao što glasača ima više od stanovništva.
Meni je stoga donekle savjestan predsjednik države, a s punom savješću samo Vesna Pusić koja je u vrlo opasno vrijeme naglašavala da je Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini i da Deklaracija Sabora za vrijeme Račanove Vlade o odnosu Hrvatske i BiH nije iskrena. Vesna Pusić i danas naglašava sve devijacije rada Vlade u odnosu na ulazak u Europsku uniju i na gospodarsku krizu koja je postala konstanta Hrvatske.
Deklaracija će kad-tad pasti kada nas netko prozove da postupimo po savjesti. A da li ćemo u skorije vrijeme uopće imati saznanja o individualnoj i kolektivnoj savjesti teško je reći.
Post je objavljen 17.07.2011. u 06:00 sati.