Toliki od nas se zbog svoga negativnog razmišljanja sami dovode do uskogrudnosti, do osjećaja manje vrijednosti. Suzdržavamo se zbog prevelikog opreza. Previše smo stidljivi da bismo se upuštali u pothvate. Nismo dosta hrabri. Tako i umiremo prije no što dostignemo srednju dob premda nas neće spustiti u zemlju dok ne prijeđemo sedamdesetu. Što se to dogodilo s veličanstvenim snovima naše mladosti? Samoubojstvo. Pokošeni vlastitim oprezom, vlastitim nedostatkom vjere u sebe i svoje sposobnosti. Mogućnosti? Bilo ih je mnogo. No uvijek je bila prisutna i opasnost. Hoćemo li se usuditi? Premišljamo se i kolebamo. Vrijeme hitro prolazi. Mogućnost je prošla. Očajavamo. Godine prolaze. Napokon uvjeravamo sami sebe da je prekasno i mirimo se s jeftinim imitacijama života. Zavidimo onima koji nešto postižu. Kako su samo sretni.
Ja odabirem bolji način življenja!
Od sada ću se izlagati svakoj opasnosti i prigrliti svaku mogućnost koja bi mogla omogućiti bolji život za mene i moju obitelj. Ne vjerujem više da kamen koji se kotrlja ne nakuplja mahovinu. Bolje je biti u pokretu, čak i ako se energija rasipa, nego zauvijek pokopan na sjenovitoj parceli. Doći će i to uskoro. Poslije ću se prezirati budem li se osvrnuo na svoj život unatrag i shvatio da sam imao i dara i sposobnosti uraditi mnogo toga velikog, no nisam smognuo snage pokušati. Znam što sve mogu učiniti, i znam kako sam malo učinio. Potratio sam svoje povoljne prilike kao što djeca na morskoj obali šaka punih pijeska puštaju da im zrnca iscure u mlazovima kroz raširene prste. Nije za mene prekasno. Još uvijek mogu rukama zagrabiti puno pijeska. Još mogu oblikovati budućnost uspjeha i zadovoljstva. Mogu stvarati velika čuda i sada znam da se moja postignuća nikad neće uzdignuti više od same moje vjere u sebe. Imam novu vjeru. Načinjen sam na sliku i priliku Božju. Nisam stvoren za promašaje. Poraz? Moguće. Odustajanje? Nikad više!
Izvadak iz knjige "Og Mandino: Izbor"
Post je objavljen 16.07.2011. u 00:28 sati.