U ljeto te 1995. godine, dok smo se, tada gotovo još djeca, radovali kupanju i svemu što ljetne radosti donose, nismo ni slutili da se negdje u brdima susjedne nam Bosne i Hercegovine događa drama koja će obilježiti noviju povijest i koja će ostaviti trajan biljeg na tisućama života. Događala se Srebrenica.
Danas, šesnaest godina kasnije, kao odrasli ljudi s pijetetom se prisjećamo žrtava stravičnog pokolja nad muslimanskim stanovništvom srebreničkog kraja u istočnoj Bosni, pokolja koji su pred očima cijelog svijeta izvršile postrojbe bosanskih Srba pod vodstvom generala Ratka Mladića.
Zločin se dogodio, kako rekosmo, pred očima cijelog svijeta, svijeta koji nije učinio ništa da spasi živote tih ljudi kojih je u ta dva-tri srpanjska dana pobijeno preko osam tisuća. Svijet se ponio licemjerno i kukavički i godinu prije kad je u Ruandi, u središnjoj Africi, pobijeno na stotine tisuća pripadnika naroda Tutsi u pomno planiranom genocidu koji se, kao i onaj u Bosni, mogao spriječiti… Samo da se htjelo.
Ove 2011. godine prigodom obilježavanja obljetnice srebreničke tragedije više od šest stotina identificiranih posmrtnih ostataka bit će pokopano u memorijalnom centru u Potočarima kod Srebrenice. Brojne obitelji konačno će, nakon šesnaest godina, moći dostojno pokopati svoje mrtve i tako imati mjesto na kojem će im doći iskazati poštovanje i iskazati svoju tugu. Ipak, još je na tisuće onih čiji posmrtni ostaci nisu identificirani… Zločinci su se u godinama nakon srebreničke tragedije pobrinuli nekoliko puta prekapati i premještati posmrtne ostatke iz niza masovnih grobnica, samo kako bi zataškali dokaze svojega zvjerstva nedostojnog životinje, a kamo li civiliziranog čovjeka… Ali, kosti vape za istinom, traže pravdu koja nikako da bude ostvarena…
Prisjetimo se; u ratu u BiH Ujedinjeni su Narodi osnovali zaštićene enklave u istočnoj Bosni u koje su se sklonile na tisuće muslimanskih izbjeglica. Te su enklave trebale biti pod zaštitom plavih kaciga, srebrenička pod zaštitom iz postrojbi koje su činili pripadnici nizozemske vojske. Dakako, sve se pokazalo iluzijom potpuno nesposobnih političara UN-a, kad su spomenute nizozemske postrojbe Ratku Mladiću i njegovim koljačima izručile na tisuće izbjeglica koje su trebale štititi. Srpske su postrojbe žene i djecu deportirale na teritorij BiH koji je kontrolirala Armija BiH, a dječake i muškarce poubijale u masakru koji Europa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata. I da, sve pred očima svjetske javnosti.
Do danas krivci za srebreničku tragediju nisu kažnjeni. U Haagu su procesuirani tek niži časnici vojske bosanskih Srba. Nedavno uhićeni ratni zločinac Ratko Mladić pred spomenutim sudom izvodi cirkus otvoreno se izrugujući i sudu i, time, žrtvama koje su pale pod metkom koji je njegova volja zapovjedila ispaliti. Još je veća tragedija ta što političari UN-a i postrojbe te iste, potpuno nesposobne, svjetske organizacije, nikada nisu odgovarali zbog svoje uloge u nepružanju pomoći stanovništvu Srebrenice i drugih ugroženih područja na teritoriju BiH! Namjesto toga, Daytonskim je sporazumom iz studenog 1995. ozakonjena Republika Srpska (RS), država u državi BiH, nastala na genocidu i protjerivanju nesrpskog stanovništva s područja koja je okupirala vojska bosanskih Srba. Veću nakaradu od RS-a svijet nije, niti će ikad vidjeti! Riječ je o vampirskoj (polu)državnoj tvorevini čiju politiku do danas obilježava destrukcija cijele regije i primitivizam dostojan onog nacističkog.
Danas, šesnaest godina nakon Srebrenice društvo RS, kao i ono u Srbiji, uporno se odbija suočiti s istinom o ratu u BiH i tragediji u Srebrenici. Neprestano se manipulira srpskim žrtvama iz logora u NDH za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, sve kako bi se opravdalo i umanjilo zločine nad nesrpskim stanovništvom počinjenim od strane srpskih postrojbi u ratovima na području bivše Jugoslavije u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća. Time se histerično pokušava izmijeniti povijest i okrenuti odnos agresor-žrtva, popljuvati pobijene, a zločince proglasiti herojima.
Takav pristup sigurno ne jamči mir i stabilnost regije, kao ni pomirenje među narodima. Generacije koje dolaze imaju pravo na istinu bez biljega kolektivne krivnje bilo koje strane. Oni istinom moraju biti oslobođeni od tereta koji im prošlost bez istine nameće. To dugujemo, ne svojim precima, nego svojoj djeci.
I s ovo nekoliko riječi odajemo počast svim žrtvama Srebrenice. Žrtva je žrtva, i nevino ubijeni čovjek je nevino ubijeni čovjek. Ove kategorije nadilaze sve etničke, vjerske, rasne, političke, kulturološke ili bilo koje druge podjele. Velikosrpsko-nacistička politika samljela je u prah živote svih koji su joj se našli na putu, od Vukovara i Škabrnje do Srebrenice. Da smo se i mi te 1995. našli na putu toj politici, bili bismo isto prošli kao i Srebreničani. Ideologija ne bira sredstva. Ona ne poznaje imena. Ona jednostavno – uništava. Zato je svaka ideologija protivna čovjeku. Time je protivna i Bogu – ma kojim ga god mi imenom nazivali.
I da; odajemo poštovanje i divimo se ženama i majkama Srebrenice. One su već više od desetljeće i pol glas koji upozorava i poziva i našu i svjetsku savjest da ne zaboravi žrtve nebrige moćnih svijeta za živote nas, malih ljudi. Jer Srebrenica – to smo svi mi.
Post je objavljen 10.07.2011. u 18:32 sati.