Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ticerica

Marketing

Osječko ljeto (ne)kulture

Prošli tjedan započela je meni iznimno draga manifestacija: Osječko ljeto kulture (OLJK za prijatelje). Kako si volim umišljati da sam pomalo kulturna osoba, i ja dajem svoj mali doprinos toj manifestaciji – još jedna sam od ljudi koji rade gužvu na predstavama. Koncerti i izložbe jednostavno nisu moj đir, ne razumijem se u taj vid umjetnosti – ali dobra kazališna predstava mi je uvijek poželjno odredište.
Ove godine OLJK obiluje predstavama, mislim da ih je čak 10 na repertoaru sveukupno, a kako sam ja puštena s lanca… ovaj, ležanja i mirovanja, to se moralo proslaviti. Prve dvije predstave – Prekidi i 39 stepenica sam, nažalost, propustila, ali zato sam pohodila iduće tri: Kontrakcije, Amateri i Projekt 12/2.
Kontrakcije, jednočinka HNK Šibenik, su se održavale u dvorištu Rektorata, koje je bilo dupke puno. Predstava koja je uspjela izazvati salve smijeha, ali istovremeno ostaviti i gorkasto-kiselkast okus u ustima, uz pitanje: kamo ide ovaj svijet?!
Amateri su komedija Kazališta KNAP, u kojoj imamo prilike vidjeti kako to izgleda kada vodoinstalater, (koji je, doduše, tri svadbe i jednu sahranu snimio), blagajnik-luzer kojeg žena vara, i lokalni beskućnik-zgubidan uz pomoć profesionalne prostitutke snimaju prvi hrvatski porno-film
E, sada ću se malo posvetiti onom „ne“ iz naslova. Kontrakcije su, kako sam već rekla, uprizorene u dvorištu Rektorata, na otvorenom. Zbog loše vremenske prognoze, Amatere su preselili u zatvoren prostor: HNK. Što nam je demonstriralo kulturu hrvatskog naroda. Prvo i prvo: zna se da će biti gužva. Zato pametni dođu i više od sat vremena ranije, u nadi da će se uspjeti prošvercati unutra i zauzeti mjesta ranije. Ako to ne upali, opet su zauzeli dobra mjesta u redu za ulazak.
Dakle, sada ste već shvatili da se red za ulazak počeo formirati već sat vremena ranije. Ljudi su stajali – ne baš ono, vrtićki, dva po dva, ali raštrkano oko ulaza. U idućih pola sata skupila se poprilična količina ljudi. Onda su se otvorila vrata, kroz koja istovremeno mogu proći dvije, najviše tri vrlo vitke osobe, a ljudi koji su do malo prije pristojno čekali navalili su se na leđa onih ispred sebe i počeli gurati. Znate one scene iz američkih filmova, kada ljudi gaze jedni preko drugih za vrijeme rasprodaja, i njih pet se gura kroz vrata u isto vrijeme? E, onda znate i kako je ovo izgledalo. U jednom trenutku sam najiskrenije požalila što sam došla, i bilo me je – glupo zvuči, ali istina je – strah za vlastiti život. Kada ste visoki ni metar-šezdeset, a sa tri strane vas ljudske gromade tiskaju na leđa osobi ispred vas, koja ne može naprijed jer su u vratima skoro zaglavljene još tri osobe, ozbiljno razmišljate o tome što ustvari radite tu, i želite li stvarno pogledati tu predstavu…
Nakon ulaska prijateljica i ja uspjele smo se smjestiti u jednu ložu, i imale priliku gledati predstavu prije predstave. Prvi red je rezerviran za ljude iz županije i gradskog poglavarstva. Na stolicama lijepo stoje papiri: „REZERVIRANO“. A onda se nađu biseri koji se idu svađati s hostesama: „Kako nema mjesta, kad je prvi red prazan?“ – „Ta mjesta su rezervirana.“ – „A kako onda oni tamo sjede u prvom redu?“ – „Jer su mjesta rezervirana za njih.“, objašnjava sirota djevojka. Onda jedan vol sjedne u prvi red i govori hostesi: „Natjeraj me da se ustanem.“.
Hostesa objašnjava novopridošlicama, koje su došle doslovno „na amen“, pet minuta prije početka predstave, kako više nema mjesta za sjesti. Neeee, naći će oni mjesto. Kome na glavi?-pita se djevojka u pola glasa, dok mi koji čujemo razgovor ne znamo bismo li se smijali ili plakali.
Pa onda, kada ustanove da mjesta za sjesti nema, odluče stajati. Tako da zaklone pogled bar trima osobama iz lože, i onda se opet idu prepirati s hostesom kada ih zamoli da se malo pomjere.

Zadnja predstava koju sam gledala, Projekt 12/2, imala je sličan početak. Također je bila u zatvorenom prostoru, u Barutani, a vrata su otvorili tek 10 minuta prije početka predstave. U jednom trenutku se začulo nešto iz unutrašnjosti što su ovi na periferiji reda protumačili kao otvaranje vrata i doslovno zakucali siročiće iz prednjeg dijela reda na vrata. (Taj dio sam promatrala sa strane, jer je prijateljica zaključila da je previše rizično za mene trudnu da se guram unutra, pa će mi ona zauzeti mjesto, a ja se elegantno ušetati unutra kada se raziđe gužva. Hau jes nou… jedva sam se probila unutra, ali nema veze…)
I ovdje su ljudi stajali, sjedili na podu, i grčili se od smijeha na male monologe koje je šest mladih glumica donijelo majstorski. O ovoj predstavi mislim da ću vam i malo više ispričati…
Sve je otvorila Csilla Barath Bastaić monologom o suprotnostima, pretjeranosti i minimalizmu, gdje nam je vrlo živopisno opisivala što će raditi i kako će biti obučena dok nam bude utjelovljavala suprotnosti. A na kraju će se pojaviti s dvometarskim crvenim plišanim ušima, obećala je, sjesti na drvenu stolicu pred nas, i reći: „Sve je stvar… perspektive.“
Nakon nje je na scenu stupila Ana Vilenica. Nju sam imala prilike gledati u Dolini sunca (branim se još uvijek: najjediniji je pratio, ja sam samo povremeno bacila oko), tu i tamo ju susretnem u onom debilnom Dnevniku plavuše – i ovako, u trapericama i širokoj majici, bez šminke, ne bih ju prepoznala na ulici. Ona nam je pričala o svom užurbanom profesionalnom životu vrlo užurbanim tempom. Kažu ljudi, ja imam puno obrtaja u minuti. Nitko tko je tu večer čuo Anu Vilenicu mi to više neće reći. ;-)
Poslije nje nam Lana Gojak priča o vrlo neobičnom prekidu na izrazito duhovit način. Nemojte zamjeriti, to se jednostavno ne da prepričati.
Potom Romina Vitasović izvodi ples. Bez ijedne riječi savršeno ironizira suvremenu pop-kulturu i pjevačice koje se razbacuju u svojim spotovima. Prijateljica i ja smo uspjele prepoznati karikiranje Shakire, Beyonce, Rihanne, J-Lo, Lady Gage… Ali bojim se da starije generacije, poput mame spomenute prijateljice koja je pošla s nama tu večer, nisu razumjele poruku.
Nakon nje nastupa neosporna zvijezda večeri: Ivana Krizmanić. Još jedna priča o prekidu, djevojci koja putuje na drugi kraj Zagreba (za nezagrepčane: nije vam to mala stvar, treba vremena i živaca… reče osoba koja je to iskustvo prošla jednom u životu) kako bi dobila objašnjenje od dečka koji ju je ostavio preko SMS-a. I razmišlja što će mu sve reći, kreće bujica, lavina oštrih riječi, psovki, prijekora… i završava s „ali, naravno da mu nisam to rekla“. Tko se nije našao u tome, neka digne dva prsta…
Marija Tadić je s nama ukratko podijelila svoju sklonost vizualizaciji i poteškoće koje joj to donosi, i kod većine ne-vizualnih tipova naišla na neshvaćanje… nažalost. Meni osobno je i ona bila smiješna. Ali ja sam ipak vizualni tip.
Nakon toga je Ivana Krizmanić održala još i kratko predavanje o smijehu i kategorizacijama istoga, Romina Vitasović je s nama podijelila traumu iz djetinjstva, Lana Gojak objasnila što će reći bivšem dečku kada se ponovno susretnu, Ana Vilenica… hmmm, ne mogu se sjetiti što točno, valjda nije bilo jako upečatljivo, i na samom kraju, sve glumice sjedaju pred publiku, Csilla Barath-Bastaić stavlja crvene plišane uši na glavu, sjeda na drvenu stolicu i kaže… daaaa, sve je stvar… perspektive.
Najtoplije preporučam predstavu svima koji ju imaju prilike pogledati. Još ako to mogu izvesti bez ugrožavanja vlastitog života, nemojte propustiti!


Post je objavljen 08.07.2011. u 11:27 sati.