Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/raspberryswirl

Marketing

08.07.2011.

Vozim se u još jedne “nove radne pobjede”, spiker na radiju najavljuje sparni ljetni dan, automobili polako klize, neki sa zatvorenim prozorima, drugi s otvorenim; iz njih trešte različite glazbene preferencije. Stavljam cd, zvuci Tragic Kingdoma ubacuju me u vremenski warp, tamo negdje u ljeto ’97. Sjedim na podu sobe na katu, jedne u nizu kuća koje ne nazivam domom, kroz zatvorene šalukatre sunčeve zrake bodu tamu sobe kao čudni svjetlosni ježevi ili podvodne mine, reflektiraju se o metalne predmete i izvode čudan ples po stropu.
Pjesma broj devet, poneka suza u oku, pa bijes u kutevima usana. Štreberica pala na ljepotana, ljepotan pao na mozak, na izgled sigurno nije, a bome ni na “laku reputaciju”, bolje rečeno “nikakvu reputaciju” jer kao da nisam ni postojala. Jedan od onih učenika koji nose nimalo upečatljivu odjeću boja koje se stapaju po potrebi sa zidovima ili nekom drugom okolinom, kose uvijek uredno počešljane; odmori se provode iznad knjige, ponavljajući gradivo prije sljedećeg sata. Tko zna, možda baš mene digne, moram ponoviti ovu savršeno naučenu lekciju o moderni u kniževnosti; stilske figure: anafora, epifora, aliteracija, simploka… Postoje očekivanja, postojim ja koja ih ispunjavam i to je smisao mog postojanja. Onda nastupa on, moj novi životni projekt, moj stasiti Apolon koji želi mene, ovakvu neuglednu, ali pametnu u svrhu beskonačnih intelektualnih razgova; posuđuje mi Trpimira Macana za maturalni, citira Balaševića. Padam na Balaševića i više se nikada ne dižem. Muškarac ne živi samo od duhovne hrane, on ima potrebe, on ima prirodom utkane porive; on čezne, i stremi, i žeđa, i drhti, i očekuje, i priželjkuje, a kada zadnje zrnce strpljenja prođe kroz usko grlo staklenog sata on gasi svoju žeđ na drugom, podatnijem izvoru, a moje “nevinije” ruke ostaju prazne. Doduše, vlastitom voljom, barem neka satisfakcija. Nogirala sam manekena. Moj trijumf prve ljubavi, nisam bila ostavljena - ostavila sam, ali je nekako pelinasto djelovao okus pobjede u ustima.
U biti razmišljala sam više o pojmu doma i o svojoj prilagodljivosti različitim stambenim prostorima i različitim lokacijama, nego o manekenu iz ’97. Bojim se da više nikada neću imati osjećaj doma. Dom je tamo gdje su mama i tata, ali dom je također ostao tamo negdje ’91 na zlatnim poljima, u mojoj glavi zamrznuti kadar, idilična slika ispod staklene kugle pritiskača za papir, nešto što je nepovratno izgubljeno.


Post je objavljen 08.07.2011. u 09:56 sati.