Ponekad izgubljeni u mislima pokušavamo ne preči granicu očaja,granicu koja je zasigurno jedna od najtežih granica ljudskog postojanja. Umorni i oslabljeni zamkama svakodnevnog života prelazimo granicu poštivanja svoje ličnosti i postajemo robovima vlastitih spoznaja.
Na nesreću spoznaje do kojih dolazimo u većini slučajeva ne odgovaraju stvarnim činjenicama već su rezultat vjerovanja današnjeg svijeta kada je lakše vjerovati u zlo nego u dobro. Većina je toliko umorna od problema da je misao da će se desiti nešto dobro samo sjena odavno izgubljene svjetlosti koja nas je obasjavala dok smo neopterećeni ležali u kolijevci ispunjeni ljubavlju roditelja. Kako vratiti taj osjećaj , što učiniti da vratimo moć da je trenutna misao tek samo ono što taj tren ugledamo,misao čista i neopterećena tragovima neželjenih događaja. Izrezani emocionalnim ožiljcima pokušavamo naći izgovor za sve ono što znamo da ne valja ali ipak to učinimo jer je linija manjeg otpora ka dobivanju zadovoljštine u ovom svijetu slamka spasa.Koliko samo ljudi bježi od sna jer se boje probuditi i vratiti se svakodnevnom životu čiji su dani samo neuspjele scene drugorazrednih horor filmova. Penjući se planinom života bio sam i jedno i drugo , mrzio sam dobro jer mi je bilo predobro a kasnije sam mrzio zlo jer sam se sjećao dobrog. Sada polako ovladavam planinom života i ne razmišljam o dobru i zlu, ne razmišljam o noćima i jutrima, ne razmišljam o tome što je bilo, već jednostavno shvaćam da sam cijeli život bio gubitnik samo zato što sam uvijek volio sve i svašta a nikad nisam dovoljno volio sebe.
Post je objavljen 05.07.2011. u 22:34 sati.