Vjerojatno bih dobio niz argumentiranih odgovora na pitanje što to zapravo muškarac treba od žene. Ili što treba najviše.
I sam bih se mogao navući na različite odgovore, od vjerojatno najčešćeg, sex, pa nadalje... Do djece, stabilnosti, svrhe djelovanja i tako to.
Ipak, neki dan, na jednom nenastanjenom otočiću Šibenskog arhipelaga, učinilo mi se da vidim i osjetim odgovor, da sam bar sasvim na ivici potpunog blagostanja, stanja u kojem biste se nasmiješili dobroćudno valjda i da pucaju na vas.
Jest zapravo zajedničko lijepo vrijeme, nježnost, bezbrižnost i vrhunski sex kao posljedica ranije navedenog bio u centru pažnje, ali ipak stepenicu niže, koliko je uopće moguće rangirati plutanje visoko u oblacima, gotovo nestvarno.
Naime, prilično dugo od kada smo se posve smirili, podigla se na laktove, okrenula glavu k meni, blago, sasvim smireno se nasmiješila i pronašla moj pogled, upila ga i ocrtala svoj negdje na nekom važnom mjestu u mom mozgu.Mora da je jako važno, jer me u sekudi oblio neki čaroban osjećaj. Osjećaj zadovoljstva, potpunosti, blaženstva, konačnosti možda. Dolaska, buđenja na nekom sasvim posebnom mjestu, gdje ne postoji više niti jedna želja, potreba, ili što nedosanjano.
Što god ikada napravio, kakve god objektivne uspjehe u životu postigao, nikada, niti jedan trenutak ne bih tako opisao. Tek kao neku slijedeću prijeđenu stepenicu, korak dalje, ali nikada kao kraj, vrhunac, a osobito ne kao odsustvo slijedeće želje. Pa čak niti kada sam jednom davno doslovno spašavao glavu, zadovoljstvo na kraju nije bilo niti približno.
Valjda, očito, smo tako programirani da tek slika u tuđem oku, a ne ona u zrcalu, daje pravu sliku, vjerodostojnu potvrdu onoga što želimo biti, što mislimo da jesmo. Što bi željeli biti.
A kada zadovoljimo ženu, kada prvo u njezinom oku pročitamo prvi pristanak, povoljno završenu selekciju i usporedbu sa svim njezinim najslijeđenim i naučenim prioritetima i zahtjevima, pa zatim osjetimo kako se doslovno topi u našim rukama, prepušta i otpušta i posljednje kočnice i štitove oko svoje biti, osnove, ženskosti, čitamo, vidimo, taj svoj odraz na najizravniji i najjasniji način. I onda taj istovremeno blago zamućeni i kristalno jasan i nedvosmislen pogled. pogled vrijedan tisuća riječi, čitavog romana, svega što je mogla izreći, svega što se može izreći! Trenutak i pogled koji jedini na svijetu mogu posve izbrisati sve naše mane i nedoumice, nezadovoljstva, nesavršenstva, trenutak i pogled kada se doista čutimo muškarcem...i sasvim, sasvim, do kraja smo zadovoljni tom činjenicom. i samim sobom, naravno!
Post je objavljen 04.07.2011. u 14:10 sati.