Ljudski život je kratak. Recimo da se doživi stotinu godina; što je to? Povjest siže do par tisuća godina, siže pričama. Vjerodostojnost im je upitna. Puno toga dokazujemo ili opovrgavamo raznim znanstvenim metodama.
I pored svega, u vremenskom odmaku od desetask tisuća godina ili nekoliko desetaka tisuća, maglovito je razdoblje.
I pored te magle čovjek je sklon govoriti o apsolutnim veličinama i vrijednostima u dosezima njemu vidljivoga. Tumačilo se načinom kojim čovjek, sa datim ograničenjima, može shvaćati. Prezentirale se istine koje takav ograničen um može prihvatiti.
Osobno me uvijek smetala potreba dokazivanja početka, stvaranja, rađanja... Sa time u paketu su i krajevi. Čovjek se rađa i umire. Kao da prije i poslije ničega nema. Tako to ljudski um vidi i svemu daje slična obilježja. Tako se misli kako je i svijet stvaran, mada nitko se skoro ne pita, što je bilo prije. Takova su pitanja nekoć bila hereza, pa čak i razlog za prigone.
Meni je puno prirodnije da početka nema. Početak se veže uz imenovanje, uz pojam dijela u cjelini. Sve je oduvijek u promjeni. I tokom života čovjek se mijenja. Ime mu se nastoji čuvati sve dok ljudski um može zadržati opstojnost čovjeka u njemu prihvatljivom viđenju.
Ipak je bilo i onih drugačijih. Za čudo, bili su u redovima onih koji su običnu čovjeku branili slobodu gledanja. Ta sloboda je bila samo za one koji su upravo vodili čovjekov svjetonazor. Svojim ustoličenjima u 'duhovnim prerastanjima' dodjeljivana su im nova imena. Bio je to kao novi početak.
Čudno je ljudsko društvo, posebno po svojoj samoisključivosti.
Uobičajeno je kazivanje kako smo mi ljudi posebna odabrana vrsta, te da smo na vrhu evolucijske ljestvice.
Sav svijet se mijenja. Sve životne vrste su neki vrhovi i to u njihovu smjeru razvoja.
Osobno se divim biljkama i posebno ih poštujem. I one imaju ogroman evolucijski put u ostale su biljkama. Ništa ih nije gonilo da to ne budu. Na putu evolucije čovjeka je očito bilo puno nezadovoljstava, a time i one volje koja mijenja. Biljke su razvijale i njegovale druge vrijednosti života. Ponešto od toga je kao čudo eksperimentima viđeno.
Vratiti ću se na našu ljudsku ograničenost i samoživost; na mišljenja koja govore kako samo ljudi imaju dušu. O Bože, koje li zablude. Kako samo čovjek svojata Tebe, po kojem je cijeli svijet. Kako si uzima pravo tumačenja Tebe, kao da Te dokučio. Često se pitam činim li i ja to?
Promatram svijet i nastojim shvatiti što to radim. Nastojim vidjeti tko sam, da bi tako činio i bio, i koja je to potreba da tako bude. Nalazim promjenu koja predsttavlja vrijeme. Ništa ne zaključujem. Gledam i čudim se. I ne samo tome što vidim, već još više tome što radim, tome da jesam taj koji to radi....
Što ja to vidim? Ja toliko određen i ograničen. Ograničenjima sam dat i postojim u cjelini. Bez njih gledao ne bi. Spoznajući to kao da nalazim sebe. Nalazim sebe u svijetu početaka i krajeva. Da li? Jesam li ja onaj koji gleda? Što je to gledanje? Bi li gledao da ničega nema od onoga što je? Mogu li biti da ničega nema što je? Može li svijet ovaj biti da mu i najmanji djelić nedostaje? Tko li sam istinski?
Svijet je sasma nešto drugo od onoga što su mi pričali.
I kada rađam pitanja, pitam se kome ih upučujem? Iskreno ću reči: 'Istini koja je u dubini mene. Onoj po kojoj sve ovo jest.' Ovo moje strenljenje spoznaje, kuda ide? Vjerujem, da ide. Nastojim pružiti sebe Isrini. Nastojim nešto istinski, dubinom gdje istinski jesam. Nastojim ti izjaviti da jesam. Jesam... ni velik ni malen, ni pametan ni glup, ...
Svakoj travki, svakom cvijetu, kamenčiću, ptici, ribi, planktonu, magmi, zvijezdama, Tebi ... radost ... :)
Post je objavljen 30.06.2011. u 14:45 sati.