Topla kiša kvasi saten na mojim sandalama i miluje mi bosa stopala...
Jednom rukom stišćem ogrlicu oko vrata dok drugom držim ogromni kišobran i mislim kako pod njim ima mjesta za još jedno...Ah...
Žene su u stanju da jednostavne stvari iskompliciraju a komplikovane da pojednostave, a ja sam na tom području specijalista...
I evo sad stojim tu na toploj lipanjskoj kiši rastrzana između emocija, razuma, sebe i njih...
Osjećam se kao da sam previše zakomplicirala i previše pojednostavila ono što je trebalo samo da postoji bez zadiranja u to svoje postojanje...
Nebo obasja iskričava parnica i osvijetli mistični osmijeh na mom licu...
Slučajni prolazniče, možda se baš tebi osmijehujem jer ti ne znaš i nikad nećeš znati što se sve mota pod ovom plavom kosom...
Možda se samo osmijehujem jer ni ja sama to zasigurno neznam...
I tko da ukroti misli kad jednom krenu da se roje, tko da zaledi srce kad ga plamen obuhvati i ponese u valovima strasti negdje daleko na nepoznata mjesta kojih ima toliko pod ovim velikim nebom...
Jučer je bilo plavo nebo, danas je zelena dolina a sutra već idem u zagrljaj ljepoti bez pameti.
I lijepo je...Plavo nebo je mirno i sigurno, kraj njega šutim i pripadam...
Zelena dolina miluje svojim zagrljajem i miriše na vječnost...
Ljepota bez pameti je potpuno nelogična i bespotrebna ali prija...
Život je lijep bez obzira na to što mi mislili o njemu...Sklapam kišobran...puštam kapljice da klize niz moju kosu i gola ramena...Neka, tko zna kad će kiša ovako biti ponovo topla a ja ovako sretna i sama...
Svaki moment sa samim sobom treba dobro iskoristit...Pa da!!!
Post je objavljen 24.06.2011. u 19:09 sati.