Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sirenica25

Marketing

Dvije godine poslije....

Spremam se na put. Vremenski ne dug, ali bogat emocijama. Od same mi pomisli srce poskakuje kao djetetu kad zna da ga ocekuje velika i slatka nagrada, bolja od bilo koje iz najdublje maste. Volim osjecaj istinske i beskrajne srece koji me ispunja, mislim da je upravo to ono sto mi u ovom trenutku treba.

Razmisljajuci o zadnjem odlasku sjetih se ovog mjesta.. da, upravo ovoga na kojem sad ispisujem ove moje rijeci, sjetih se tog zadnjeg posta, vise od dvije godine dalekog.

Cesta predamnom ista kao tada. Je li ludo ako vec osjetim miris ljeta i rodnih slavonskih polja sto ce mi ga vjetar puhnuti u lice? (ili mi to ovaj nocni povjetarac pokusava zavrtjeti glavom (s)lazuci mi mirisne note sna, ipak sam ja dijete sa sela). Pokusavam sloziti prave rijeci, ali ono sto mi na srcu stoji jednostavno ne izlazi.. ne pronalazim dovoljno dobar opis za trenutno stanje duha.. sreca, sreca, sreca!!!! Ludo sam sretna. Blesavo se smjeskam vec danima dok me ljudi na ulici cudno gledaju, leptirici u trbuhu plesu neki rekla bih Shakiri poznat ples, ne mogu spavati…. Da, mislim da je to sreca koju mjesecima iscekujem da me zagrli i sad kad sam vec i zaboravila da je cekam, evo je! Ludost! =)

Ne znam zasto sam bas nocas osjetila potrebu napisati rijec, dvije. Mozda sam cijelo ovo vrijeme izbivanja pokusavala sloziti neku smislenu pricu vrijednu objavljivanja. A mozda sam u jednom trenutku jednostavno odustala od price zvane blog i dijela zivota kojeg sam ostavila na ovim stranicama. No ako priznam sama sebi, bez opravdanja drugima, posao, učenje i nedostatak vremena odveli su me u nekom drugom smjeru, a „novi servisi“ pridobili upravo u ovom dijelu nedostatka vremena, sa svojim „share“ i „like“ opcijama kojima smo se svi odusevili jer nas tako jednostavno spajaju, a zapravo nas razdvajaju vise nego ikada jer se samo jednim klikom ogradjujemo „obaveze“ i mirimo si savjest kako smo u dodiru sa svim svojim prijateljima, s kojima istovremeno mjesecima ili godinama ne progovorimo niti rijeci, jer klik na neku od mnogobrojnih opcija dovoljan je „I was here“ potpis.

Ma.. sve sto zelim reci je – sretna sam! I kako sam jednom davno napisala: od ovakvog osjecaja secer se posrami jer slatkoca mu je ravna nuli naspram energije koju srce isijava.

A sad idem vidjeti tko je od stare ekipe jos tu.. ako me se tko uopce sjeca. =)


Post je objavljen 20.06.2011. u 01:44 sati.